Ante Tomić - Ako će šestogodišnje curice zbog nas umirati pod kotačima vlakova, naš je život nedostojan i bijedan

Ante Tomić, kolumna za Jutarnji list

Kad slušate mađarskog premijera Viktora Orbana kako nepopustljivo brani granice od sirijskih i iračkih izbjeglica, pomislili biste kako taj čovjek ima dobar razlog za to, kako zacijelo ima nekakva tužna priča što počinje uobičajenim: “Moj prijatelju, da si ti od muslimana doživio što je Viktor Orban doživio...” Ali tu zapravo nema ničega. Premda su muslimanski teroristi u posljednjih dvadeset godina činili zlo u mnogim europskim gradovima, napadali i na britanskim stadionima, i na španjolskim šetalištima, i na francuskim trgovima, i u belgijskim slastičarnicama, i u švedskim trgovačkim centrima, i u ruskim podzemnim željeznicama, u Mađarskoj mudžahedine nisu uhvatili ni da se švercaju u tramvaju, kradu trešnje ili puše u zahodu.

Jednako kao ni u nas. Ako među sirijskim i iračkim izbjeglicama i postoji koji terorist, taj ne osjeća baš nikakvo neprijateljstvo prema državi kojom vladaju Andrej Plenković i Kolinda Grabar-Kitarović. Uvjeravam vas, više ja mrzim državu kojom vladaju Andrej Plenković i Kolinda Grabar-Kitarović nego svi borci Islamske države, Hezbolaha, Hamasa, Al-Kaide, Al-Džihada i Boko Harama zajedno. Nijedan dječak nije odrastao u oskudici i prljavštini palestinskog izbjegličkog naselja u Libanonu sanjajući o danu kad će se širokotrupnim putničkim avionom zabiti u Arena centar na Laništu. Nijedan radikalni hodža na Bliskom istoku nije ispratio svoje učenike riječima: “Pođite, djeco moja, u sveti rat i raznesite se bombom na autobusnom kolodvoru u Našicama“.

Muslimanski terorist mogao bi samo slučajno, nehoteći, nakon što je pomiješao crvenu i plavu žicu, aktivirati bombu u Našicama i njega zasigurno ne bi čekale one čuvene sedamdeset dvije djevice na onome svijetu. Nikakvih počasti ni nagrada ne bi bilo za šehida iz Našica. Naprotiv, čitav bi se mu ahiret smijao, do vječnosti bi se svi rugali šeprtlji što je izvela teroristički napad u... u... oprosti, kako se ono zemlja zvala?

“Hrvatska“, kazao bi teroristički luzer po tko zna koji put, mrzovoljno zureći u jednu točku, iscrpljen od zajebancije.

“Mašala, budale“, dobacio bi na to negdje otraga pod krošnjom prorok Muhamed pljuckajući u dlan košticu datulje.

Sirijski i irački nesretnici, kakvih god da su političkih uvjerenja, bez razlike jesu li strastveni vjernici ili ravnodušni ateisti, imaju li dobre ili loše namjere, misle li napraviti karijeru u ugostiteljstvu, građevinarstvu, medicini, uzgoju šampinjona ili ubijanju nevjernika, nemaju nikakvih profesionalnih planova u nas. Kroz Hrvatsku, kao i kroz Srbiju, Mađarsku ili Sloveniju, žele samo proći, najkraćim putem, brzo i bez zaustavljanja. Sve bi ove zemlje izbjeglice najradije prespavale. Da ikako mogu, Sirijci i Iračani bi se izuli u autobusu, bacili preko siceva i sklapajući oči upozorili dijete: “Probudi me kad vidiš da piše Kopenhagen”. I zaista je glupo, razumnom čovjeku ne ide u glavu zbog čega se svi mi, i Mađari, i Srbi, i Hrvati i Slovenci tako žestimo i pjenimo, za čije babe zdravlje zatvaramo granice pred izbjeglicama i pendrecima ih tjeramo u žicu kao marvu? Koji je smisao toga policijskog zlostavljanja?

Prije nekoliko dana putnike je na autobusnoj liniji Beograd - Zagreb negdje oko Ivanić Grada, već gotovo na odredištu, iznenadilo lupanje negdje ispod njih. Zaustavili su se sa strane i ugledali mršavog mladića kako se čađav, blatnjav i izgreban izvlači odozdo. Dvadeset jednogodišnji Iračanin se tristo pedeset kilometara nogama i rukama grčevito držao za autobusno podvozje, a naše ga je redarstvo za taj podvig nagradilo vraćanjem preko granice natrag u Srbiju. Samo koji tjedan prije ovoga, koncem studenog, jedna je šestogodišnjakinja iz Afganistana poginula u željezničkoj nesreći kod Tovarnika. Srpske i hrvatske vlasti međusobno dobacuju optužbama za tu svinjariju, ali što god se dogodilo, tko god da je kriv, meni se čini da bi sve nas, i Srbe, i Hrvate, i Slovence i Mađare, da je u nama ostalo i trun ljudskosti, trebalo biti sram.

Ako će šestogodišnje curice zbog nas umirati pod kotačima vlakova, naš je život nedostojan i bijedan. Ako je momku jedini spas da promrzao i prljav pet sati visi ispod autobusa u pokretu, ovo je ovdje, ova država, jedno nakazno i zlo mjesto. Pa i ova kršćanska civilizacija koju navodno spašavamo, nema tu bogzna šta za spasiti. Dapače, ako su žica i pendreci najbolje što mi možemo, ja gotovo ne mogu dočekati vraga koji će pouzdano, bez greške, doći po nas.

Tko zna, možda upravo zbog toga muslimanski teroristi ne napadaju na mađarskim trgovima i hrvatskim stadionima? Islamska država i Hezbolah shvaćaju da mi nismo vrijedni umiranja. Šteta je eksploziva koji bi nas raznio, a o životima terorista da i ne govorimo. Mi smo na periferiji Europe samo psi čuvari bogatih zemalja. Mi smo, sa svojim smiješnim antemurale christianitatis fantazijama, tek mršave, gladne džukele što balavim očnjacima reže na nekakvu bliskoistočnu sirotinju, žudeći da nas naši njemački, francuski, belgijski ili britanski gazde počešu između ušiju i pohvale: “Bravo! Dobar cuko!“

Kad zbog nekakvih ludosti oko granica i viza i nekakvog usranog schengenskog propisa na otvorenoj pruzi pogine šestogodišnje dijete, dobar je trenutak da se upitate postoji li još ona slavna kršćanska Europa o kojoj uglas jednako talambasaju Viktor Orban, Davor Domazet Lošo, Zdravko Tomac i Andres Breivik? I tko zbilja ugrožava naš opjevani način života? Postoje li zaista kršćanska Europa, europske vrijednosti i naš način života, ja bih tu tradiciju spašavao od Viktora Orbana, Davora Domazeta Loše, Zdravka Tomca i Andersa Breivika.