Ante Tomić - Zašto naš čovjek voli da mu smrdi?

Ante Tomić, kolumna za Jutarnji list

Neobično je u noći bez mjeseca proći splitskom Zapadnom obalom. Ako ne znate da je tu nekakav nedovršeni hotel, nećete ga ni vidjeti. Okolo je osvijetljeno, a tamo gdje je prije zalaska sunca bio stakleni neboder samo je mrak, tajanstvena, neprozirna tamna masa. Hotel Marjan iščezao je u ništavilu. Kao da ga je usisala nekakva crna rupa što se rastvorila na noćnom nebu.

Bit će valjda i deset godina kako ta betonska sablast stoji uz more, najružnija zgrada na najljepšem mjestu u gradu. Deseci tisuća išaranih i zapišanih kvadrata ni za koga osim za beskućnike i maloljetne delinkvente što se do smrti bodu noževima, opominjući spomenik propasti jednoga neukog rasipnika.

Trebao je to biti luksuzni hotel, ali je Željko Kerum putem negdje ostao bez para. Našao je samo za urediti rivu, dao je ušminkati prilaz za Lamborghinije i Bentleyje i bijelim mramorom popločati pristanište za mnogometarske internacionalne jahte. Okoliš je brižljivo dotjeran za doček nekakvog preplanulog, lijepog, nasmijanog, bezbrižnog naroda u bijelim lanenim košuljama i mekanim cipelama od antilopa na bosim nogama, kojima filipinska posluga na krmenom salonu poslužuje šampanjac i sushi, sve kako su Željko Kerum i njegova mlada supruga gledali na Fashion TV-u. Desetke je milijuna kuna skorojević ulupao u smiješnu bogatašku fantaziju, ali to nije bio njegov novac, već je kao gradonačelnik nezakonito posegnuo u gradsku blagajnu. Željko Kerum zgrabio je ušteđeno za sanaciju smetlišta Karepovac da bi nasuo more ispred svog hotela, iako su još onda, prije cijelog desetljeća, inteligentniji sumnjali da će se taj hotel ikad napraviti.

A tamo na Karepovcu smrdljiva planina nastavila je zapanjujuće rasti. Crne najlonske vreće gomilale su se brzinom koju nitko nije mogao predvidjeti. Jednom davno, kad su se kamioni Čistoće tu počeli iskrcavati, bilo je polje, na starim fotografijama vidi se ubava brežuljkasta krajina s vinogradima, maslinicima, povrtnjacima, nasadima breskvi i plastenicima s gladiolama. Grad je bio kilometrima zapadno i nadležni vjerojatno nisu mogli ni zamisliti da će ikad doći do tamo. No pod navalom doseljenika, uglavnom iz unutrašnjosti, iz sela iza Kozjaka i Mosora, i taj je prostor naseljen. Kaotično i bez plana, između krivudavih i blatnjavih sokaka, bez građevinskih i lokacijskih dozvola nicale su neožbukane obiteljske kuće, cijeli novi kvartovi, neželjena urbanistička kopilad Brda, Ravnih njiva i Mejaša. Kako je smetlište postajalo sve više i više, kuće su oko njega postajale sve gušće i gušće i to je danas, bez konkurencije, demografski najvitalniji dio grada. Nigdje kao na istočnom rubu Splita nema tako mnogo mališana u učionicama i vjernika nedjeljom ujutro u crkvama.

Oni su u znatnoj većini na izborima 2009. i doveli Željka Keruma na vlast. Nigdje kao u bespravno izgrađenim kvartovima taj nije dočekivan s takvom dragošću i ljubavlju. Vlaji s Ravnih njiva, Brda i Mejaša, uvjeren sam, masovno bi glasali za Željka Keruma i da ih on nije počastio srdelama i vinom i na školsko im dvorište doveo Jasmina Stavrosa i pokojnog Vinka Cocu. Oni su ljudi skromnih potreba, ne treba im mnogo. Na Ravnim njivama, Brdima i Mejašima gledaju “Ljubav na selu” veselo se cerekajući krezubim luzerima i potajno čeznući za svojim krševitim zavičajima iza Mosora i Kozjaka. Cijeli je njihov svijet u trokutu između župne crkve, sportske kladionice i dućana, kolokvijalno, zadruge. Nisu oni za luksuzne restorane, za Bentleyje i jahte, ni da ih crnomanjasti filipinski konobari dvore pjenušcem i sushijem.

Nije li to užasno? Periferijski je proletarijat glasao za Željka Keruma, a on je nezahvalnik njihove pare, desetke milijuna koji su sakupljeni da se ukloni smetlište u njihovu susjedstvu, neodgovorno i nenamjenski ulupao u svoju bogatašku fantaziju u centru, kilometrima daleko od Karepovca. Tankoćutniji i slabokrvniji među vama mogli bi se rasplakati nad ovom nepravdom. Srce će vam se slomiti gledajući kako je gradonačelnik okrutno namagarčio svoje siromašne obožavatelje.

Ali, trenutak, prije nego izvadite rupčiće iz džepova poslušajte i ovo. Od 2009. dvaput su bili lokalni izbori i Željko Kerum ih je dvaput gubio, ali ne zbog, kako biste možda naivno očekivali, izdanih i prevarenih glasača u rubnim splitskim kotarevima. Ne, drage čitateljice i dragi čitatelji, ti su mu ostali nepokolebljivo odani. Pogledajte samo rezultate izbora za gradonačelnika u proljeće 2017. godine, kad su u drugom krugu ostali Željko Kerum i Andro Krstulović Opara.

Ravne njive: Kerum 722 glasa, Krstulović Opara 501.

Mejaši: Kerum 1238 glasova, Krstulović Opara 1161.

Brda: Kerum 1231 glas, Krstulović Opara 770.

U najkraćemu, da se samo njih što stanuju oko Karepovca pitalo, Željko Kerum bi dandanas lijepo vladao Splitom.

Izgubi li koji političar na izborima vlast, analitičari vole kazati kako su ga glasači kaznili. Fraza je vrlo omiljena, svi je živi ponavljaju, premda u nas glasači samo iznimno kažnjavaju političare, osobito one što se zaklinju u hrvatsku domovinu na ovome i svemogućeg katoličkog Boga na onome svijetu. Stanje je prije obrnuto. Glasačima se ustvari sviđa da političar njih kažnjava. Naprosto obožavaju kad ih se drži kao stoku. Što je političar s njima bezdušniji, što ih bezobzirnije vara i pljačka, gad im je miliji i draži. Kad vidite kakav je čvrsti savez zapečaćen između Željka Keruma i stanovnika Brda, Mejaša i Ravnih njiva dođu vam jasniji oni perverznjaci koje uzbuđuje da ih partnerica ili partner šiba, pljuje, gasi cigarete po njima ili ih na nekakav sličan bolan i mučan način ponižava.

Nakon obilnih kiša posljednjih nekoliko tjedana deponij Karepovac se usmrdio kao nikad dosad. Ljudi na periferiji hodaju s maskama preko usta. “Pajdo, kolje za oči!” viču zemljaci užasnuto pretrčavajući između kuća i automobila, začepljenih noseva skidajući veš sa sušila. Očajni se psi otimaju s lanaca. Omamljeni kiselo-slatkim vonjem škovaca grdelini padaju s grana. No da su sutra izbori, ne sumnjajte, sve bi opet jednako završilo. Čitav bi kotar još jednom kroz bijele papirnate maske ushićeno skandirao: “Bu-bu! Bu-bu!” što će reći: Že-le! Že-le! Punoljetni građani u znatnoj bi većini još jednom zaokružili broj ispred Kerumova imena, kao što se kod nas i inače opetovano zaokružuju dokazano loši tipovi. Jer je zabluda kako narod želi da mu bude bolje. Narod voli da mu smrdi, da kolje za oči. Da je bolje, narod bi bio nesretan.