Bijedna stara godina

Još jedna je iza nas. Još jedna koju nećemo pamtiti po dobru. Onome što je građeno na trulim temeljima suđeno je da propadne. Agrokor. Bio je to najjači udarac koji je Hrvatska primila od kraja rata naovamo.

Vlada je donijela specijalan zakon i sad je sve tako zamršeno da nije izvjesno gotovo ništa. Izvjesno je tek da smo ugledali pravo lice »tržišne ekonomije«. Svjedoci smo; kad posrću privatni poslovni giganti, svi moramo podmetnuti leđa. Nitko te ne pita. Oni su preveliki da padnu, a mi smo dovoljno mali da nas mogu rušiti kao čunjeve i dovoljno veliki da ih možemo spašavati. Kad budemo isplaćivali strvinarske fondove, budimo svjesni da nam taj račun nije ispostavio (samo) Ivica Todorić.

Ispostavile su ga sve dosadašnje vlasti. Naročito HDZ-ove. Jugonostalgičari, komunjare, socijalisti, pobornici teorije zavjere, srbočetnici, štetočine. Ovim etiketama častili su novinare i novinarke koji su imali dovoljno sreće da negdje mogu objaviti da je Agrokor kamen oko vrata državi i društvu.

Čime nas je još zabavila 2017. godina? Graničnim pitanjima.

Onome što je građeno na trulim temeljima suđeno je da propadne. Hrvatski pregovori sa Slovenijom bili su građeni na trulim temeljima.

Od početka je sve bilo pogrešno, na što je upozoravao stari profesor, akademik Vladimir Ibler s Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. On je na početku bio uključen u te pregovore i upozoravao je sve državne vlasti da Hrvatska pravdu mora tražiti pred odgovarajućim međunarodnim sudom. Stari profesor je umro gledajući kako nestručni pregovarački timovi Hrvatsku dovode u sve težu situaciju. Na koncu se stvar raspala. Arbitražu smo napustili, ali njezina odluka neće biti bez posljedica. Evo ih već danas, dok pišemo ove redove, u Savudrijskoj vali slovenska policija tjera hrvatske ribare iz »slovenskoga mora«. Starog Iblera nitko nije želio slušati. Nitko tko bi mogao direktno utjecati. Slušao ga je kolega Vlado Rajić, napisao je njegovu biografiju na 400 stranica, ali izdavača još nije našao. Koga zanima tamo neki profesor prava koji je umro, kad se politika u Hrvatskoj vodi plinskim bocama na ulici? Imamo važnijeg posla.

Zatim pravosuđe. Kakvo je lice ovom društvu pokazalo pravosuđe u 2017. godini? To je lice šibenske sutkinje Maje Šupe, koja je oslobodila Tomislava Horvatinčića. Enterpreneura koji iza sebe ima malu seriju prometnih nezgoda s teškim do smrtnim posljedicama. To je lice sudaca koji su oslobodili Srećka Ferenčaka, glavnog tajnika HNS-a. Sjećate li se one gnjusne afere s gradskim zemljištem koje je uzeto za potrebe gradnje Doma za invalide, da bi bilo prodano Todorićevom carstvu za izgradnju Konzuma. Pravda gotovo da je servirana. Oslobađajuća presuda je još uvijek nepravomoćna, ali nemamo niti najmanju sumnju da će sve zavšiti kao treba. Za glavnog tajnika, razumije se. A pravosuđe? Još uvijek ga tako zovemo.

Zatim izbjeglice. Stranci pred vratima. Hoće na zapad. Hoće naša radna mjesta, hoće naše žene, hoće nam uvaliti svoju vjeru, hoće nas raznijeti, hoće se razmnožavati u našem bijelom, katoličkom raju. Tako to uglavnom vidimo. A onda jedne noći pod vlakom strada šestogodišnja djevojčica, lijepa kao porculanski anđeo, nevina kao Isus Krist. Razapeta push back politikom. Poderani komad odjeće na žilet žici. Ukopana u grobu koji uskoro neće imati tko obilaziti. Svoj dio raja ljubomorno čuvamo za sebe. Nek nam nitko ne dira naš mali dio svemira. Čudni ljudi čudnog imena.

Pa na koncu politička svakodnevica. Promijenili su ime Trga maršala Tita. Neka su. Ako je izvor svađe - neka su. Možda u nekom drugom vremenu, s nekom drugom politikom, koja će bolje znati cijeniti svoju povijest i valorizirati povijesne zasluge.

Nema državnika, naročito nema državnika iz II. svjetskog rata, koji nema krvave ruke. Svaki spomenik državniku na neki je način i spomenik ubojstvu. Kad bi ljudi to vidjeli tako, svijet bi možda izgledao drugačije. Do tada, povijest kao neprekinuti niz nesreća i - povijesne zasluge. Titove će, vjerujemo, ocjenjivati generacije koje dolaze.

Kad ne bude braniteljskog subnora, kad splasne val nazadnjaštva, kad prođu procesije pod križevima uvjerene da slijede Krista. Krista koji ljubi bližnjega, Krista koji okreće drugi obraz, Krista koji istjeruje trgovce iz hrama, Krista koji poziva u pomoć najmanjem među nama. Recimo, u pomoć šestogodišnjoj Madini, koju je prije obasjalo svjetlo nadolazećeg vlaka, nego svjetlo našeg milosrđa. Nije bila dobra prošla godina.

Nadajmo se da će iduća biti bolja. Neka svima bude bolja.

Ladislav Tomičić, komentar za Novi list