Zlatko Gall o Predragu Luciću: Prije i poslije svega bio je moralna vertikala koja nije savijala kralježnicu. Adio, druže...

Zlatko Gall, tekst za Slobodnu Dalmaciju

Umro je Predrag Lucić. Vijest ne baš neočekivana za sve koji su znali za grdu bolest s kojom se hrvao, no jednako bolna.

Ne samo za prijatelje, znance, nekadašnje redakcijske kolege, nego i za stotine tisuća štovatelja njegova pisanja. Neponovljivog i jedinstvenog bez obzira na žanrove kojima se nepodnošljivom lakoćom svoga golemog talenta i erudicije tako vješto poigravao.

Rođen 1964. u Splitu – gdje je završio osnovnu i srednju školu – kazališnu i radiorežiju studira na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu. I do kraja ostaje inficiran i "visokom" i popularnom kulturom te – još tamo od "muvanja" s Dežulovićem po "Epicentru" – trajno sklon alternativi i izvaninstitucionalnoj margini.

Predrag je naprosto bio jedinstven. I kao novinar, urednik, urnebesno duhoviti satiričar, pjesnik i dramski pisac, koautor onih famoznih "Feralovih" fotomontaža, redatelj, urednik čuvene biblioteke "Feral Tribunea", nadahnuti "performer" ili kozer.

No prije i poslije svega kao moralna vertikala koja nije savijala kralježnicu ni odustajala od visokih etičkih normi koje si je sam postavio. Sve rjeđih i na javnoj sceni i u profesiji koja se sustavno urušavala uz alibije domoljublja i sebeljublja ili "cilja" koji opravdava sva sredstva.

Pisac najšireg formata

I prije negoli je preuzeo s Borisom Dežulovićem i Viktorom Ivančićem tada ne baš inspirativan humoristički podlistak "Nedjeljne Dalmacije" "Feral" i od njega stvorio medijski brend koji je obilježio tranzicijske devedesete, Lucić je pokazao talent rasnog reportera i lucidnog komentatora.

Emancipacijom "Feral Tribunea" i njegovim novim životom kao samostalno tjedničko izdanje kojemu je baš on kao "prvi među jednakima" bio i glavni i odgovorni urednik, Lucićev se talent rasplamsao.

O ulozi i značenju "Feral Tribunea", okićenog brojnim svjetskim nagradama, napisane su hrpe eseja i podeblja knjiga. Predragova i Borina "Greatest Shits: Antologija suvremene hrvatske gluposti" najbolji je priručnik za poniranje u mračnu stranu hrvatskih godina tranzicije, a biblioteka koju je Lucić uređivao jedan od najintrigantnijih izdavačko-knjižarskih pothvata u devedesetih.

Uostalom, Lucić je bio i nadahnuti pisac najširega mogućeg formata objavljujući poeziju, prozne i dramske tekstove u časopisima "Fantom slobode", "Ars", "Sarajevske sveske" i "Naše pismo".

Odlazak Dežulovića iz "Feral Tribunea" i formalan razlaz trijumvirata "Viva Ludež", kao i kasnije gašenje tjednika, nisu prekinuli ni duboko prijateljstvo ni suradnju s Borom, a još manje usporili Predragov "autorski izlaz". Dapače.

Njegove kolumne "Trafika Predraga Lucića" u "Novome listu" bili su blistavi zgodici analitičkih no uvijek i vraški duhovitih osvrta na najaktualnija politička i društvena događanja, pisani prepoznatljivim stilom i iz onog tipičnog "lucićevskog" rakursa.

Adio, druže 'šereta'

Zajedno s Dežulovićem, a nastavljajući osebujnu satiričku "produkciju" temeljenu na parafrazama popularnih songova koju je patentirao još u pionirskim danima "Ferala" te ukoričio u pjesmarici "Haiku haiku jebem ti maiku" 2003., domislio je čudesan pjesnički kabare u "Melodije Bljeska i Oluje".

U Lucićevoj ostavštini su i knjiga lirike "Ljubavnici iz Verone" iz 2007., "Sun Tzu na prozorčiću" iz 2009., "Bezgaća povijesne zbiljnosti" (2010.), "Guske u magli" (2013.) te drama "Aziz", za koju je lani na Splitskom ljetu nagrađen "Juditom".

Predrag Lucić još je jedan od onih koji su otišli prerano. No ono što je za sobom ostavio i ostvario za boravka u ovoj šugavoj Dolini suza je neprocjenjivo. I kao novinar, pisac raskošnog talenta, kolumnist, satiričar, a prije i poslije svega kao častan i velik čovjek.

Adio, druže "šereta".