Daske koje život mrače

Ivica Đikić, kolumna za portal Al Jazeera Balkans

Tri mjeseca nakon što je u sudnici Haškog suda ispio bočicu otrova i umro kao pravomoćno osuđeni ratni zločinac, uspomena na Slobodana Praljka, kad je riječ o javnoj sferi društva, ostala je živjeti isključivo u krugu ljudi kojima elementarni moral i zdrav razum ne priječe materijalno i svako drugo parazitiranje na patetičnom i neukusnom nacionalizmu, koji plesanje po rubu redikuloznosti ne čini manje degutantnim i malignim. Tako je Praljak u rekordnom roku sveden na svoju pravu mjeru, na slavljenje u kružoku sebi sličnih što su u ispraznom i agresivnom hrvatstvu pronašli smisao vlastitog postojanja, ali i – tko uspješno, tko manje uspješno – način za premošćivanje egzistencijalnih briga i materijalnih nevolja.

Prava mjera sjećanja na Praljka jesu Božidar Alić, glumac koji je zabrazdio u opsjednutost antihrvatskim zavjerama Srba i Jugoslavena te od sebe načinio ogorčenog klauna lišenog razloga za ogorčenost, i Slobodan Prosperov Novak, sveučilišni profesor, pisac i kolumnist HTV-ove emisije „Pola ure kulture“, koji se u trenutačnoj fazi svog političkog i životnog lutanja za što lagodnijim i financijski izdašnijim oblikom egzistiranja našao u ulozi dežurnog pokretača ideoloških hajki na sve one kojima nacionalna isključivost nije na vrhu vrijednosnih prioriteta.

Njih dvojica, naime, pripremaju monodramu „Ja, Slobodan Praljak“: o tome na opskurnim portalima desničarskog podzemlja obavještava glumac Alić, pozivajući prave domoljube željne domoljubne umjetnosti da doniraju novac za produkciju rečenog parakazališnog uratka, jer novac i jest glavni motiv ove akcije rečenog dvojca, kao uostalom i većine drugih njihovih akcija s nacionalističkim nabojem. Treba im dvadeset tisuća eura.

Monodrama za cijeli hrvatski svijet

„S obzirom da troškovi skore izvedbe monodrame s kojom ćemo obići cijeli hrvatski svijet, iznose 150.000 kuna, a ni jedan državni fond se nije odazvao pozivu, ljubazno molimo domoljube iz Domovine i dijaspore da materijalno pomognu ovu domoljubnu manifestaciju koju pripremamo u spomen na tragično preminulog hrvatskog viteza i mučenika, generala Slobodana Praljka“, piše u svojevrsnom crowdfunding pozivu, koji se širi internetom.

Alić, pak, u intervjuu Hrvatskom tjedniku, medijskom pokrovitelju projekta, iznosi i idejnu okosnicu monodrame, koja bi trebala doživjeti premijeru za otprilike mjesec dana, naravno, ako se skupi dovoljno para: „Ima nekoliko svjetionika u hrvatskoj novijoj povijesti. Prvi je sveti Alojzije Stepinac, a drugi je Slobodan Praljak. I dok nas vode ti sveci, valja nam ploviti morem do hridi zvane Hrvatska Hrvata. Nama domoljubima nema odabira. Progon i žrtva – to je naš usud. Pravi rat, natopljen krvlju mučenika, ali i Judinih srebroljubaca, tek nam predstoji. Ali, kako reče Tertulijan: 'Krv mučenika je sjeme novih kršćana', sjeme Crkve i Kraljevstva nebeskog. Ali je i sjeme budućih domoljuba. Ako je Stepinčeva katedrala i naša prvostolnica, a jest, tada je takova poradi nas vjernika ili, bolje reći, poradi hrvatskoga puka. Ako jedan toranj naše prvostolnice pripada svetom mučeniku Alojziju Stepincu, drugi toranj pripada nama hrvatskim domoljubima i vjernicima. Od 29. studenoga 2017. drugi toranj bi trebao nositi ime mučenika Slobodana Praljka.“

Alić i Prosperov Novak, dakle, odlučili su obići „cijeli hrvatski svijet“ i izmusti još koji dolar ili euro naivnoj dijaspori na patetičnom veličanju izmišljene žrtve osuđenog ratnog zločinca i pritom teatralnog samoubojice.

Materijalna baza pre duhovne nadgradnje

Naumili su štogod utržiti na prizivanju novog krvoprolića, u kojem oni neće sudjelovati, kao što nisu sudjelovati ni u onom prošlom: prolijevanje krvi rezervirano je za neke druge nesretnike, a dvojica umjetnika čuvat će tekovine rata protiv unutrašnjih neprijatelja i na tome skupljati novac. Unajmljenim dvoranama i hrvatskim iseljeničkim klubovima – od Beča do Hamburga, od Wiesbadena do Züricha – odjekivat će kletve protiv hrvatskih dušmana i ode u slavu hrvatske patnje, čiji se završni čin odigrao u haškoj sudnici.

Neće u tom igrokazu, sudeći po Alićevim najavama, biti mjesta ni za stvarne žrtve – kako one bošnjačke i srpske nacionalnosti, tako i one hrvatske – a ni za činjenice o Praljkovom životu i ratnom putu. Neće tu biti Praljkovog iracionalnog domoljubnog dokazivanja radi ispiranja očevih strašnih oznaško-udbaških grijeha. Neće biti spomena o tome kako je čovjek bez odsluženog vojnog roka i bez ikakve vojne naobrazbe u nekoliko mjeseci prešao put od dobrovoljca do aktivnog generala, koji zapovijeda borbenim operacijama, to jest donosi odluke o životu i smrti, u najmanju ruku, svojih vojnika. Neće se zacijelo govoriti ni o zločinima nad civilima, kriminalu, kaosu i ratnim porazima, a sve je to bila posljedica nekompetentnosti generala Praljka i njegove slijepe želje da bude heroj u području o kojem ne zna ništa. Pogotovo se neće tematizirati njegovo mučeničko privatno bogaćenje u poraću.

Jedino što će u svemu tome biti povezano sa stvarnošću jest iseljenički novac za produkciju, ulaznice i DVD-ove. Uza sve ostalo, naime, autore i njihovog junaka povezuje odanost geslu – prvo materijalna baza, pa onda duhovna nadgradnja.