Kako je obilježavanje Dana sjećanja na žrtve Holokausta opet demonstriralo sav cinizam hrvatskih vlasti

Dragan Markovina, kolumna za portal Telegram

Da hrvatsko društvo još uvijek nije razriješilo svoj odnos prema Drugom svjetskom ratu jasno je manje-više svima. Stoga je posve razumljivo da takvo društvo teško može na primjeren način obilježiti Dan sjećanja na žrtve Holokausta. Ovogodišnje obilježavanje najvećeg organiziranog zločina u povijesti čovječanstva proteklo je tako u kolektivnom zgražanju vladajućih nad izložbom posvećenoj Jasenovcu, koja je pod nazivom “Jasenovac-pravo na nezaborav” postavljena u New Yorku i koju je otvorio ministar vanjskih poslova Srbije Ivica Dačić.

S druge pak strane, predsjednik Sabora, potpredsjednica Vlade i ministrica vanjskih poslova te izaslanik predsjednice Republike položili su zajednički vijenac na židovskom groblju na zagrebačkom Mirogoju. Istaknuli su da je važno obilježavati taj dan kako bi budući naraštaji znali kolika je vrijednost demokracije te da je opasno dopustiti ideologije koje propagiraju mržnju i progon onih koji su po bilo čemu drugačiji.

CINIZAM ČELNIH LJUDI DRŽAVE

Uđemo li u dublju analizu ogorčenosti u povodu njujorške izložbe i protokolarne izjave u korist demokracije i protiv propagiranja mržnje, uočit ćemo nevjerojatni cinizam čelnih ljudi zemlje. Prije svega, kao što je i sam predsjednik Židovske općine Ognjen Krauss ustvrdio, licitacija brojkama u vezi Jasenovca ili bilo kojeg drugog masovnog stratišta, zamagljuje bit priče koja bi se trebala baviti realnošću logora, ustaškog režima te njegove prakse i ideologije.

No, neovisno o ovoj točnoj Kraussovoj ocjeni, licemjerno je zgražati se nad mitološkom brojkom od 700 tisuća ubijenih s jedne strane, a s druge poticati i održavati društvenu atmosferu, u kojoj uredno djeluje društvo koje potpuno negira karakter Jasenovca kao logora smrti, izmišlja priče o trostrukom logoru i radikalno umanjuje broj utvrđenih žrtava tog logora.

OBILJEŽAVANJE BEZ NASLJEDNIKA ŽRTAVA

Uostalom, ne tako davno je i bivši predsjednik Sabora Nedjeljko Mihanović, hvalio kulturni ambijent Jasenovca, u kojem se igrala Mala Floramy. Društvo u kojem su vodeći ljudi ovakvih udruga cijenjeni građani i sugovornici na javnoj televiziji, doista ne bi trebalo izražavati zgražanje nad istom takvom mitologizacijom logora, samo s druge strane. Isto vrijedi i za zemlju u kojoj je sve do nedavno upravo u Jasenovcu stajala ploča s ustaškim pozdravom, da bi na uporni pritisak javnosti bila pomaknuta tek koji kilometar dalje.

Cinizam vladajućih se ni ovdje ne iscrpljuje, s obzirom da je premijer ničim izazvan osnovao Povjerenstvo za suočavanje s prošlošću, s ciljem da izbjegne otvoreno imenovati mrzilački karakter ustaškog režima ili ga nekako nivelira sa socijalističkim razdobljem. Zbog svega toga već dvije godine na dan proboja posljednjih logoraša iz Jasenovca, predstavnici Vlade taj datum obilježavaju bez nasljednika žrtava.

PREISPITIVANJE UMJESTO PROTOKOLARNIH GOVORA

Iz svega navedenog, ali i iz puno drugih momenata hrvatske stvarnosti, jasno je kako je u zemlji već odavno odmaknuo proces rehabilitacije NDH, čija je najzloćudnija pojava sadržana u shvaćanju kako se taj režim obračunavao samo sa svojim neprijateljima, a ne s ljudima na temelju njihovog porijekla, dok je Holokaust proveden na inzistiranje Njemačke. Takvo shvaćanje je potpuno eliminiralo ključni sadržaj ustaške države, a to je genocid nad Srbima.

Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović je tako iz posve nejasnog razloga prije par godina imenovala Natašu Jovičić savjetnicom za pitanje Holokausta, kao da je to itko doveo u pitanje, dok je u knjizi dojmova prilikom prvog službenog posjeta nekadašnjem logoru, upadljivo izbjegla imenovati utemeljitelje logora smrti. Uvažavajući sve navedeno, za nadat se je kako će se ubuduće ovakvi datumi iskoristiti za preispitivanje odnosa društva i politike prema prošlosti i pošten odnos prema njoj, umjesto za protokolarne govore i odrađivanje nečega što se očekuje.