BALŠA BRKOVIĆ - Demontaža

Balša Brković, kolumna za podgoričke ''Vijesti''

Nakon ovih „dana opasnog življenja“ u Crnoj Gori svi osjećaju potrebu za reakcijom, ali, to je idealan ambijent za površne pristupe. Hoću reći - naš problem je mnogo veći od našeg probuđenog golemog entuzijazma da se zlu stane na kraj.

Postoji jedna unekoliko naivna predstava javnosti - da bi se, kriminal, vjeruje se, mogao „iskorijeniti“ odlučnom i širokom akcijom policije i srodnih snaga, nečim nalik na „Sablju“ što je sjekla Srbijom nakon ubistva Đinđića. Zašto je ta predstava naivna? Jer vjeruje da je riječ o sukobu dva odvojena i neprijateljska entiteta. A ne mora biti tako, i obično - nije tako.

Niko ne postane ime u svijetu kriminala ako nema pokrovitelja sa „druge strane“. Odnosno, takvi, „neuvezani“ postoje - ali to su oni izvorni banditi koji na gradskom asfaltu jako zasijaju i brzo zgasnu. Upravo jer nemaju - pokrovitelja tamo gdje treba i gdje „može valjati“. Oni postanu ulični, podzemni folklor, a ovi drugi - završavaju posao... I sebi, a zasigurno i pokroviteljima, kad zatreba.

Svaki od tih silnih klanova nastao je na isti način: uvezivanjem sa nekim adresama u državnom bezbjedonosnom aparatu. Naravno, takve stvari se ne odigravaju sa zapisnicima, niti se o tome obavještava (nužno) ovaj ili onaj ministar ili direktor, ali - stvar odavno funkcioniše. Zahvaljujući onom, katkad preširoko shvaćenom, izvjesno, prostoru lične odgovornosti, privatnih veza, poslovnih ili profesionalnih interesa nekog inspektora, ili dobro pozicioniranog službenika... Ili direktora, ministra, premijera, partijskog šefa?

Dakle - jedina smislena akcija sa pretenzijama istinskog čišćenja društva od kriminala podrazumijevala bi istovremeno, paralelno dejstvo na obje strane. Na svakih deset uhapšenih kriminalaca, makar jedan uhapšeni policajac (ili drugi službenik sistema). Onda bismo možda i mogli da se nadamo sigurnijim ulicama. Tek nakon takve akcije pošteni policajci bi uopšte imali smisla. Siguran sam da i danas postoje takvi, ali dok su god u timu gdje saigrači igraju za protivnika, za sudije, za vlasnike klubova, njihovo poštenje je lijep, ali neupotrebljiv ornament.

Ali, što ti je čovjek... Napisao sam svojevremeno o fenomenu samoobmanjivanja, čitav jedan roman. Držim da je to jedna od onih neiscrpnih, vječnih tema. A naša stvarnost daje materijala za istraživanja toga tipa. Nedavno je jedan raskošan model samoobmanjivanja demostrirao predsjednički kandidat Đukanović: gledati na kriminal kao na znak razvoja društva. Ako odaberete da je to vaš model za razumijevanje stvarnosti - onda smo svi u velikom problemu.

Cinizam ove izjave nagovještava suštinu problema. Sistemski problem je što je ta uraslost konstitutivni elemenat Đukanovićevog sistema. To je najteži kamen oko vrata Crne Gore, koliko god njegovi propagandisti namjenski (i razumljivo, što drugo da rade?) mijenjali teze... Izgleda da imamo politički sistem koji ne može da funkcioniše bez te vrste podrške. Bez bočnih vjetrova kriminala, korupcije, šverca. Zato izgledaju tako unezvjereno ako im se učini da su u problemu. Bez ukidanja uslova za postojenje takvog poretka stvari, bez temeljne demontaže, neće se moći iz začaranog kruga kriminala i društvene patologije.

I za kraj, još malo o jeziku i (samo)obmanjivanju. Jedna stara nikšićka priča (izbija iz nje stanovit seksistički impuls, takvo je bilo vrijeme) opisuje nedaće čovjeka koji u vrijeme ocvalog socijalizma dobija zadatak da progura izvjesnu babu od osamdesetikusur u partiju. Baba nije imala nikakvih zasluga, ni slavnih partizana u rodu, a morao je naći nešto pozitivno. „Prije svega, ona nije balavica“, bila je rečenica kojom je preporučio kandidatkinju. Tako mogu i ovi za Đukanovića - Prije svega, nije (po)četnik.

Nije, ali je bio, reći će neko...

Bili bi vam zahvalni da podrzite nas sajt tako sto cete otvoriti oglase ispod