Paladino? Pa Hrvati bi i Hawkinga poslali u penziju s 25 godina

Goran Vojković, komentar za portal Index

Prosječni obožavaju prosječne. Prosječnih je puno, a nadprosječni ih previše podsjećaju kako su upravo – prosječni. U Hrvatskoj dodatno, cijeli javni sustav je posložen u slavu prosječnosti i kada imamo nekoga kao što je Josip Paladino, čovjeka koji je vrhunski stručnjak u praksi, dodatno profesor na fakultetu, a i njegovi pacijenti imaju samo riječi hvale – onda će javna služba posložiti sve da takav bude potjeran u mirovinu, jer eto - "stekli su se zakonski uvjeti". Kao da su zakonski uvjeti dani nekom višom voljom, a ne posloženi od ove iste države. Države koja mrzi iskakanja.

Vjerojatno bi i jedan Stephen Hawking u ovoj zemlji bio poslan u mizernu invalidsku mirovinu s 25. Jer bilo bi: "Momak, a gdje ti je opća radna sposobnost?" "A kako ćeš predavat ako ne možeš pisat po ploči?" "A o čemu ćeš ti podučavat ako ne možeš ni normalno govorit?"

Svako odstupanje od prosjeka u nas se kažnjava. Škola, posao, penzija – ako netko želi nešto više, odmah je redikul, disident, unutarnji neprijatelj koji remeti ustaljenu shemu.

Znate li koji je najveći Paladinov krimen? To što je izvrstan. I to što još želi raditi. To dovodi do jedne strašne posljedice po javni sustav, no prvi par rečenica o umirovljenju općenito.

Onome koji želi i može raditi – to treba omogućiti

Ako ste radnik na otvorenom, vjerojatno s 50 već debelo osjećate posljedice posla, isto primjerice ako se konobar. Ako radite u srednjoj školi (ne faksu gdje su predavanja samo dio posla) s 60 ćete imati već ozbiljnih profesionalnih bolesti. No, već ako ste profesionalni pilot, danas možete voziti do 65-te godine, ako je kopilot do 60! Nekadašnje probleme s vidom "u srednjim godinama" danas lako rješavaju rutinske operacije – i nije neobično da čovjek s pune 64 godine kontrolira živote 200 putnika iza sebe u kabini. Medicina je pokazala da to može. Istina, na sistematske mora malo češće nego kolega od 30, ali može. Kirurzi su se nekada povlačili iz prakse u srednjim pedesetim, no danas – vid rješavaju također operacije, a što se tiče ruku, mnogo toga radi laser, i čovjek s iskustvom i znanjem može u zrelim godinama postići ogromne uspjehe, tu je znanje, tu je iskustvo, tu su nataložene tisuće sati rada u praksi, a onaj baš mehanički dio posla mu pomaže stroj.

No što kada se pređe taj dio kada bi "zakonski trebalo u mirovinu". U svijetu – nikakav problem. Ako želite raditi i potrebni ste, raditi ćete. Nitko vas neće tjerati u mirovinu. Ima onih izvrsnih, onih zaljubljenih u posao, onih kojima su priroda ili bog (kako god želite gledati) dali zdravlja i vještine da su korisni i u svojim 70-tim, i 80-tim i 90-tim.

Sjetimo se ovdje Hawinga – umro je nedavno sa 76, i nitko ga nije pitao za mirovinu. Zadnji znanstveni rad poslao je dva tjedna prije nego što nas je napustio. Ima još primjera – čovjeka vjerojatno ne znate po imenu, ali njegov proizvod znate dobro. Prošle godine je John B. Goodenough izjavio da radi na novim, još boljim litijskim baterijama, sa svojim timom na Cockrell School of Engineering at The University of Texas. U priopćenju Univerziteta na slici je nasmiješen stariji čovjek u urednom plavom odijelu – profesor Goodenough je inače suizumitelj litijskih baterija, rođen je davne 1922. i još uvelike aktivan sa svojim timom!

Ako imate zdravlja, želje i raspoloženja – u svijetu je normalno biti aktivan i u priličnim godinama, ukoliko to želite. Upravo se prije mjesec dana po Internetu vrtjela priča o Elsie Eiler, koja je s 84 godine jedini stanovnik najmanjeg američkog grada. Gospođa je 2004. ostala udovica, od tada jedina živi u gradiću Monowi, kako je jedini stanovnik onda je logično i gradonačelnik sa svim ovlastima i vođenjem administracije, a vodi i jedini lokalni gospodarski objekt – kafić. Ljudi, dolaze, popriča s njima, kaže da je zadovoljna.

Za ljude koji vole svoj posao i zdravlje ih služi, u zapadnom svijetu je sasvim normalno da rade dokle mogu. Neshvatljivo im je otići u penziju. A kod nas – moraš? Zašto? Radi mlađih? Glupost. Pa broj potrebnih radnih mjesta ovisi o tome što država želi, u Njemačkoj radi puno veći postotak ljudi i još im nedostaje radne snage.

Da bi ljudi poput Paladina ostali – trebalo bi mjeriti uspješnost javnog sektora

No, što se tiče javnog sektora i ostanka nakon nekih godina – javlja se veliki problem. Naime, tehnički čak i u nas ljudima tipa Elsie Eiler više zakonski nije problem raditi i u 80-tim u realnom sekotru, ako žele i mogu. No, u javnom sektoru bi to moralo biti rezervirano samo za one koji svojim radom i zalaganjem zaslužuju, inače bi gotovo svi htjeli ostati doživotno, na dobroj plaći i bez puno rada.

I zato je Paladino morao otići. Nećemo ovdje ni optuživati ni bolnicu, nikoga posebno – jer ne bi se čudili da uopće nemaju model za zadržavanje ljudi poput Paladina, jer to hrvatski javni sektor ne dopušta. Sustav ne dopušta. A zašto ne dopušta? Zato jer bi se onda morala mjeriti učinkovitost. Kako bi omogućili da liječnik, profesor, istraživač, ili zašto ne vrhunski sudac ili administrativni radnik mogu ostati raditi nakon 65, 67, 70, onda bi cijeli javni sektor treba znati definiciju onoga što se zove "izvrsnost", što se zove "vrhunski rezultat" i što se zove "znanje".

Znate li što to znači? Da bi jedan Paladno ostao u sustavu, javni sektor u Hrvatskoj, od najmanje općine do Sabora kakve bolnice ili državne agencije bi morao prihvatiti da se može mjeriti učinkovitost rada javnih službenika (što dr. Paladino u osnovi je). Ako se može mjeriti učinkovitost rada može se mjeriti upravo – tko radi, tko ne radi. Nije dugo da bi se netko zapitao: "A zašto ne bi nagradili radnike, a sankcionirali neradnike?"

Zato je sama ideja da Paladino ostane – opasna za naš javni sustav. Takva ideja govori kako se i u nas može biti uspješan, i kako se uspjeh može mjeriti. Takve ideje bi od hrvatskog javnog sustava mogle stvoriti sustav gdje više nije na cijeni prosječnost, nezamjeranje i klimanje glavama, već bi se počeli isticati kvalitetni i radišni. Što bi uopće ostalo od Hrvatskog javnog sektora da se krene tako? Na poslu u javnom sektoru, prosječnost je u Hrvatskoj i otac i majka. Radišni i uspješni ljudi, koje još i vole korisnici njihovih usluga, poput profesora Paladina, za takav sustav su opasni. Ne za jednog ili dva zavidna pojedinca. Da se ide mjeriti učinkovitost, protresli bi cijeli javni sustav od 230.000 ljudi.

A za profesora Paladina se ne bojimo – netko će mu već ponuditi posao do kada god želi raditi. Takvi ljudi se traže. Što na kraju reći, nego profesora Paladina pozdraviti vulkanskim pozdravom iz Zvjezdanih staza: "Živi dugo i napreduj!"

Bili bi vam zahvalni da podrzite nas sajt tako sto cete otvoriti oglase ispod