PREDRAG LUCIĆ - Pitanje jezika nije pitanje nacionalnosti

Predrag Lucić, novinar, pjesnik i satiričar, u posljednjem intervjuu za Oslobođenje je 17. novembra 2016. govorio o predstavi “Alan Ford”, književnim uticajima, historiji Ferala...

Strip “Alan Ford”, koji je poslužio kao predložak za predstavu, unekoliko ste preregistrirali pomjerivši ga u aktuelni društveno-politički kontekst. Koliko je sam tekst stripa pružao prostora za takav potez?

- Sam “Alan Ford” je stalno u takvim iskoracima, to nikad nije bio strip izvan vremena i prostora, uvijek se referirao na socijalnu zbilju, nepravedne socijalne odnose, na svinjarije u međunarodnoj politici i ratove. Kad čitate “Alana Forda”, to ne možete zaobići. Slijedeći alanfordovsku nit, trebalo je naći gdje bi “Alan Ford” funkcionirao danas, a da to već nismo čitali. Ideja za predstavu je došla iz Gledališča Koper i nakon razgovora s ljudima iz Kamernog, pikirali su na Kokana Mladenovića jer je on već radio uspješnu predstavu o “Alanu Fordu” devedesetih u Beogradu.

Startna ideja je bila da Grupa TNT dođe u Koper i u mojoj komunikaciji sa Mladenovićem počela se slagati priča. Europa je u grdnim problemima, general War poziva Broja 1 da spasi stvar jer se silan novac odlijeva na troškove sigurnosti i ima tu mrtvih ljudi koji su pokušali javiti da se tu nešto čudno događa.

Strah i novac

Grupa TNT, nakon što otvori cvjećarnicu u Kopru, vidi da tu ima nekoliko industrija, industrija sigurnosti prije svega, zemlje se krcaju bodljikavom žicom, žica je ušla i u ljudske mozgove i trgovina žicom se potencira. Evropska trojka vodi tu priču, to su one tri svinjske glave iz stripa, umjesto tri gradska vijećnika iz New Yorka. Istovremeno se pojavljuju i izbjeglice koje Baby Kate vadi iz mora.

Kroz priču smo provukli industriju porobljavanja, industriju političkog marketinga, ali strah i novac ostaju ključni moment koji smo nastojali uhvatiti u vraćanju “Alana Forda” danas i ovdje i to će, nažalost, još dugo biti aktualno.

Koliko je crnohumorni stripovski jezik “Alana Forda” bilo moguće iskombinovati sa savremenim političkim žargonom i jezikom propagande?

- Što se tiče jezičke priče “Alana Forda”, valja krenuti od sjajnog prevoda Nenada Brixyja, strip je na našem jeziku sasvim druga priča u odnosu na onaj na talijanskom. Ovog puta smo gledali da u jeziku sačuvamo briksijevštinu, likovi komuniciraju jezikom stripa, nema tu ni psihologiziranja, to je stripovska igra. Što se mene tiče, “Alan Ford” je jedna od mojih lektira iz djetinjstva, strip je nesvjesno ulazio kasnije u moje kuplete u Feralu, a presudno je utjecao na jezik i drugih feralovaca. Prve strip-parodije osamdesetih u Nedjeljnoj Dalmaciji smo radili na kadrovima iz “Alana Forda”, to je bio strip koji nas je najviše obilježio i mi smo taj jezik negdje upili.

U predstavi ima i dosta songova koji funkcioniraju i u kontekstu “Alana Forda” i u kontekstu savremenih priča o žici, o ropstvu, transportima preko Mediterana. Songovi su urimovani, ali sam nastojao da zadrže alanfordovsku jezičku razigranost, a Nebojša Pop Tasić je napravio maestralne prepjeve na slovenski. Zanimljiv je jezički miks u predstavi, evropska trojka govori na jezicima Evropske unije, koje smo ubacivali igrajući se na probama. Tu ima multipliciranja, tupavljenja, birokratskih općih mjesta, a u songovima se koristi i slovenski jezik i jezici štokavskih naroda i narodnosti, što nekad i miksamo.

S obzirom na to da je Vaša satirična poezija karakteristična po tome što usvaja jezik nacionalizma da bi ga dognala ad absurdum, možete li reći šta žongliranje tim jezikom zla donosi poeziji?

- S tim jezikom nacionalizma sam u kontaktu najmanje 25 godina. Često ga parodiram u pjesmama i drugim formama naprosto zato što osjećam da sam tako vjerodostojniji s likovima, s tim ešalonom političara, zločinaca, kulturtregera s nacionalističkih jasli, a to često i ponese pjesnika jer taj jezik je jako zgodan za sprdanje, bilo bi ga šteta propustiti. Nasilje nad ljudima i nasilje nad jezikom uvijek paralelno idu, to silovanje jezika možda nije više intenzivno kao devedesetih, ali daleko od toga da ga nema. U satiričnoj poeziji i drugim žanrovima ja koristim te postradale jezike, a koristim i račvasti jezik onih koji ih pokušavaju uništiti.

I lingvisti su tu odigrali svoju ulogu?

- Ljudi iz jezikoslovne branše su uspjeli uvjeriti ljude da svoj materinji jezik moraju učiti do sudnjeg dana, jer tobože niko ne vlada dobro rođenim jezikom, pa zato izdaju toliko pravopisa i jezičnih savjetnika. Evo, ako se i složimo s njima, ako i uzmemo da to nije isti jezik i da se uopće ne razumijemo, da nismo imali ni minute zajedničke povijesti, ostaje činjenica da sada u svim zemljama bivše Jugoslavije dijelimo istu političku, socijalnu i kulturnu poziciju uništenih ljudi i obezvrijeđenih prostora, i do nebesa uzdignutih mitova, dok se na zemlji događa vulgarna pljačka, uništenje i tjeranje ljudi da idu van. I šta bi sad trebalo - da o tome šutimo na svim službenim jezicima?

Čini se da taj jugoslovenski jezički prostor osjećate kao jednu cjelinu, služeći se lako svim tim danas raznim jezicima?

- Generacijama odraslim u Jugoslaviji bilo je normalno upijati različite riječi i igrati se njima kao što se igra loptom, žogom i topkom. To se odlično vidi upravo na Brixyjevom prijevodu “Alana Forda” koji se najnormalnije čitao u svim dijelovima Jugoslavije. Pitanje jezika nije pitanje nacionalnosti, pa od jezika ne treba praviti predmet nacionalne religije. Jezik je živ i ne možeš ga zatarabiti. Uostalom, sve te razlike među štokavskim jezičnim varijantama bile su žive i za vrijeme Jugoslavije i ništa ih nije moglo ubiti. Baš kao što ni danas svi ti streljački vodovi jezikoslovaca i jezičnih higijeničara ne mogu poubijati žive sličnosti i istosti. A onaj tko svoj jezik hoće napraviti takvim da ga susjedi ne razumiju, na koncu postiže to da taj zauzlani jezik postane nerazumljiv i njegovim izvornim govornicima. I što god da jezični carinici izmisle, ne uspijevaju spriječiti ljude da normalno komuniciraju niti ih natjerati da se obraćaju samo onima iza svog nacionalnog plota.

Koji pisci su Vam bili bliski što se tiče humorne poezije?

- Ivan Slamnig je tu na prvom mjestu. On je imao tu nimalo olaku duhovitost, koja je bila jezički razigrana, ali je uvijek nosila i zemaljsku muku. Teške su bile cipele u kojima je išla Slamnigova stopa. I Vinaver mi je bio važan, pogotovo njegov maestralan prevod “Gargantue i Pantagruela”, ali i njegova urnebesna poezija. A koliko samo životnog i smrtnog humora ima u poeziji koja se ne smatra humornom, u pjesmama Vitomila Zupana ili Becketta, koji mi sad prvi padaju na pamet... Pa onda u stihovima koji su mi dolazili s muzikom: i Dylan i Cohen i Strummer, i Džoni Štulić i Toma Bebić, i Arsen i Predin, i Brel i Okudžava... Dakle, nije me raspjevavala samo poezija, nego tu ima raznoraznih i raznorodnih utjecaja, književnih, filmskih, teatarskih, stripovskih i, naravno, onih čudesnih životnih, od ljudi kojima nikad nije palo na um da pišu. Niko od nas nije neispisana knjiga, pa mislim da ne treba zatomljivati utjecaje.

Ako se vratimo na istoriju Ferala, možete li uporediti pritisak u novinarstvu koji se osjeća u mirnodopskom vremenu sa onim dok rat još traje?

- Moram reći da je ratni pritisak bio pošteniji, barem iz mog iskustva i iskustva ljudi iz Ferala. Tu su stvari bile jasno pozicionirane. Kad smo objavljivali antiratne tekstove, antihuškačke tekstove ili recimo onu postolujnu reportažu o ljudima koji idu u pljačku po Kninu kao na ekskurziju, bilo nam je jasno šta možemo očekivati. Sve to što smo radili u Feralu, možda nije pristojno raditi dok traje rat, ali ja mislim da nije pristojno da rata uopće bude. A ovaj rat koji je počeo devedesetih ne pokazuje namjeru da prestane. I danas je življi i nametljiviji nego u vrijeme dok se pucalo. Mi to permanentno ratno stanje još uvijek osjećamo u medijima koji ustrajno huškaju, kao da sav ratni plijen još nije podijeljen. Sve što je došlo poslije rata je podmuklije, sve što se vadi iz neraščišćenih ratnih računa, počev od optužnica i suđenja za ratne zločine.

Nakon što ste se susreli sa Tuđmanovim cenzorima, kako su se činila ona vremena osamdesetih u kojim je djelovala socijalistička cenzura?

- Nama je bilo inspirativno to što nova demokratska vlast hoće biti veći cenzor od prethodne. Osamdesetih su već pucale stege, ne zato što je neko rekao da se popusti, nego je to bio nezaustavljiv zamah u muzici, teatru, filmu, novinama... Svejedno su javni tužioci pokušavali što revnije raditi svoj posao i kad bi dobili novine na svoj sto, padao bi im mrak na oči i naredili bi muriji da pokupe novine sa kioska. Bilo je tu i uredničke cenzure, pa se moralo ratovati sa urednicima i njihovim crnim flomasterima.

Uhođenje i prisluškivanje

Tuđman nije znao šta bi tačno uradio sa Feralom, čudom se čudio kad smo počeli udarati po novoj hrvatskoj vlasti, jednako pošteno kao što smo udarali i po prethodnoj jugoslavenskoj. Pa nismo mi ismijavali komuniste zato da bi nam poslije njih došao netko koga se ne smije zajebavati. Pritom su neki komunisti s kraja osamdesetih bili kudikamo liberalniji od mnogih novokomponiranih demokrata. Poslije 1990. to više nisu bili pokušaji cenzure, to su bili pokušaji ubojstva. Kako drugačije nazvati javno spaljivanje novina, linč putem državnih medija, uhođenje i prisluškivanje, sudsko iživljavanje, huškanje onih koji ništa ne čitaju na one koji, eto, svašta pišu...

Je li za slobodu u pisanju bilo važno to što je Feral bio u privatnom vlasništvu?

- Mi smo privatnici postali iz nužde, jer drugačije nije išlo. Dok smo mogli slobodno pisati u Slobodnoj Dalmaciji, nije nam padalo na pamet pokretati svoje novine. A kad se više nije moglo, mi smo samo željeli nastaviti pisati kako smo pisali. Posudili smo lovu za štampanje dva broja i krenuli. Nisu nas zanimale priče da će doći velike pare iz inozemstva da se pokrene oporbeni list. Pa nismo mi pisali zato što je nekom iz Amerike ili Europe ovdje trebala oporba. I gurali smo dok smo mogli, dok nismo postali propali “novinski magnati”.

Tada je slobodu gušila država, a danas to puno perfidnije radi kapital. Sada se događa da se, naprimjer, knjiga “Gazda” Saše Paparelle na Interliberu može naći samo na štandu Sandorfa, a da su je, usprkos potražnji, odbili prodavati svi ostali izdavači, i veliki i osrednji, samo zato da se ne zamjere velikom gazdi distribucije novina i knjiga. Film “Gazda” se također ne prikazuje ni u jednom multipleksu, nema ga u redovnoj distribuciji, nego samo u nezavisnim kinima. A ljudi se jagme za karte. Toliko o slobodnom tržištu.

Koliko je novinarski angažman smislen u pokušaju uticaja na stvarnost kada su takve stvari u pitanju?

- Novinarski posao danas ne bih preporučio ni svom ni prijateljevom djetetu, ali u pravo novinarstvo se ionako ne ide po preporuci. U to se ide protiv struje, baš zato što je jaka i moćna i što ti šanse da skreneš maticu nisu velike. U to ideš jer ne možeš prešutjeti. Pa neka ovi što prešućuju barem znaju da njihovo prešućivanje neće ostati prešućeno.

Bili bi vam zahvalni da podrzite nas sajt tako sto cete otvoriti oglase ispod