Prema novoj teoriji urote, koju je u javnost iznio zadarski nadbiskup, ljudskom poviješću ravna dosad nepoznata sekta...

Jurica Pavičić, kolumna za Jutarnji list

Ljudi i ideologije imaju različite poglede na ljudsku povijest. Neki ljudi misle da tu povijest oblikuju veliki geniji ili heroji. Neki ljudi misle da povijest oblikuje nacionalni duh, koji leti kroz vrijeme nepromijenjen i vječan kao asteroid kroz prazninu. Neki ljudi - recimo marksisti - misle da se povijest ravna po pravilnom klatnu, kao metronom. Neki, pak, misle da njom upravljaju tajna društva, sionski mudraci ili iluminati.

Razne teorije ljudi imaju o silama koje oblikuju povijest. I ne samo što tih teorija ima mnogo, nego ih - bogu i fejsbuku hvala - svaki dan niče više. Stoga nije čudno kad ujutro u novinama pročitate novu verziju teorije zavjere koja je isplivala kroz medijski treš. Ta vijest, međutim, postane zanimljivija ako je tvorac te teorije zavjere - katolički biskup.

Mislili ste dosad da ljudskom poviješću upravljaju rotšildi, ljudi-gušteri, bilderberg grupe? Mislili ste - puj, puj - da njome upravljaju proizvodnja i klasna svijest? E, pa bili ste u krivu. Jer, ove smo srijede u Zagrebu doznali da ljudskom poviješću ravna dosad nepoznata, sveprisutna sekta. A ta su sekta - ako niste znali - šaptači zmijama.

Toj novoj teoriji zavjere poučio nas je ove srijede Želimir Puljić, zadarski nadbiskup i trenutno prvi čovjek Hrvatske biskupske konferencije. Na zasjedanju HBK koje je održano u srijedu u Zagrebu on je ukazao na ključnu prijetnju suvremenom čovjeku i civilizaciji - na šaptače zmijama. Ti šaptači - rekao je Puljić - “služe se emocijama da porobe ljude i vode ih kamo im se prohtije”. Oni “nude brza i jednostavna rješenja, a u svojoj obmani igraju na kartu ljudske ispraznice i taštine”. Ti šaptači zmijama dolaze naivnim i lakovjernim ljudima, pokušavajući ih uvjeriti da se ovdje, na zemlji, a ne samo na nebu vrijedi boriti za bolji život, više slobode, više ravnopravnosti i manje straha. A “sve te novotarije, zastranjenja i hereze” - istaknuo je u svom referatu Puljić - “već su postojale. Samo se sada na njih stavi novi natpis. Jučer je to bio, npr., pozitivizam, liberalizam, individualizam, kapitalizam, marksizam, a danas je to genderizam”.

S prostodušnom iskrenošću koja razoružava zadarski je nadbiskup tako iznio novu teoriju povijesti koja odsad vrijedi u hrvatskoj Katoličkoj crkvi. Na jednoj su strani povijesti oni koji “nude brza i jednostavna rješenja”, koji bi željeli mijenjati i popravljati smrtni i predgrobni svijet. Na drugoj je strani povijesti - kao jamac da se ništa neće promijeniti - jedina, sveta i apostolska Katolička crkva.

I ima nešto, ako bolje razmislite, u tome što veli zadarski prelat. Eto, uzmite, recimo, feudalizam. I u 16. stoljeću postojali su pučki i seljački vođe koji su smatrali da feudalizam nije u redu, da nisu pravedni kuluci, devetine i ius primae noctis. Igrajući na kartu seljačke “ispraznosti i taštine”, oni su seljacima “ponudili brza i jednostavna rješenja” u vidu seljačkih buna. A čak se i tada - u 16. stoljeću - Crkva znala suprotstaviti takvim “šaptačima zmija” - poput, recimo, Jurja II Draškovića koji je mučio i smaknuo Matiju Gupca.

Ali, “šaptači zmijama” nisu mirovali. U 18. stoljeću izmislili su prosvjetiteljstvo i enciklopedizam, širili znanje i pismenost i odvojili znanost od vjere. I tada je - dakako - Crkva bila odlučna protiv “šaptača zmijama” kao što su bili Diderot i Voltaire.

A onda su “šaptači zmijama” krenuli u odlučujući protuudar. Smislili su prvo američku, pa francusku revoluciju, izumili su te đavolske novotarije kao što su ustav, pravna država i trodioba vlasti te proširili te zloćudne hereze diljem Amerike i Europe, nudeći “brza i jednostavna rješenja” ispraznim i taštim građanima. I tada je Crkva dobro znala da se “šaptačima zmija” treba suprotstaviti. Činila je to odlučno i bez dlake na jeziku, poput fratra Andrije Dorotića koji se jakobinskoj demokratskoj zarazi suprotstavio zapaljivim antisemitskim pamfletima protiv francuske vlasti.

Ali, “šaptači zmijama” nisu mirovali. Pokrenuli su revolucije 1848., nacionalne pokrete i risorgimenta. Crkva je - naravno - bila protiv. “Šaptači zmijama” pokrenuli su liberalne reforme, ukidanje kmetstva i ukidanje cenzure. Crkva je - dakako - bila protiv. Onda su “šaptači zmijama” izmislili pogubnu napast koja se zove demokracija, a Crkva je i tada bila protiv - toliko protiv da je ponegdje, kao u Italiji, i ekskomunicirala one koji izlaze na izbore.

A onda su se “šaptači zmijama” dohvatili i drugog fronta, a to je znanstvena istina. Ne samo da su - prepredeni kakvi jesu - smislili da Zemlja nije ravna ploča, nego su smislili da se okreće oko Sunca, smislili su teoriju evolucije, načelo neodređenosti i Gaussovu matematiku. Suvišno je i reći da je Crkva i tada bila protiv: toliko protiv da je 1910. papa Pio X sročio antimodernističku zakletvu na koju se trebao zakleti svaki klerik, redovnik i časna. U njoj se čovjek koji pristupa Crkvi zaklinje da se suprotstavlja “zabludama ovoga vremena”, ustvrđuje kako je “pravi pristanak razuma istini prihvaćenoj izvana po slušanju” te iskazuje stav kako se znanstvenik ne smije “držati onoga što proturječi vjeri vjernika, niti postavljati pretpostavke iz kojih slijedi da su dogme krive ili sumnjive”.

A onda su “šaptači zmijama” otvorili i posljednji, najpogubniji front: a to je kuhinja. Izveli su žene iz kuće, dali im da rade ili im - poput onog vampira Tita - dali zajamčenu ravnopravnu plaću i pravo glasa. Suvišno je i reći da je Crkva, poglavito hrvatska, i tada znala što se krije iza takve “ljudske ispraznosti i taštine”. Pa i sam kardinal Stepinac još 1955. piše da se “pod parolom lažne emancipacije žene rabi za svoje svrhe kao nikada do sada u povijesti čovječanstva”. Te 1955. Stepinac s istinskom stravom piše o ženama koje su počele raditi, zarađivati i nositi hlače. To su žene - piše on - “koje su prezrele Boga, svoju stidljivost i pošteni rad. To je specijalni tip komunističke žene, ali ujedno i tip nakaze od žene. Odvratna je Bogu, ali je odvratna i poštenim ljudima”, pisao je budući svetac.

Posloži li čovjek ovako sekvencu povijesnih zbivanja, ne može a ne zaključiti kako je nadbiskup Puljić ustvari - u pravu. Stvarno, oduvijek su postojali ti “šaptači zmijama”. Tijekom petsto godina oni su “ispraznim i taštim” ljudima nudili boljitak na ovoj zemlji. Nudili su im ukidanje kmetstva, pismenost, školstvo, osmosatno radno vrijeme, novine, nezavisno sudstvo, nezavisnu znanost, ravnopravnost spolova i slobodne izbore. A Crkva je uvijek i baš uvijek bila protiv toga. Bila je protiv Gupca. Protiv mog zemljaka iz Vrbanja Matija Ivanića. Bila je protiv Voltairea, protiv Josipa II, protiv Marxa, Darwina, Garibaldija. U Hrvatskoj, Crkva je bila protiv Ante Starčevića, kao što je on bio i protiv nje. Crkva je bila protiv Stjepana Radića, na kojega se obrušavala neopisivim uvredama i napadima, napadima koje je zlonamjerno, ali filološki pedantno popisao Viktor Novak u svojoj knjizi “Magnum crimen”. Crkva je bila, naravno, i protiv partizana.

Crkva je - ukratko - u posljednjih petsto godina povijesti baš svaki put bila na krivoj strani. Ogorčeno se borila protiv baš svakog civilizacijskog skoka, svakog čina napretka, prosvjećenja ili ljudskog boljitka. Zastupala je svaki put nanovo stavove kojih bi se osamdeset godina kasnije stidjela, nevoljko prihvaćajući - uvijek prekasno, uvijek postiđeno - “hereze” poput demokracije, ekumenizma ili heliocentričnog sustava. Da smo slušali Crkvu svaki put kad se ona suprotstavila “šaptačima zmijama”, živjeli bismo i danas u svijetu kmetstva, gdje bismo plaćali devetinu i kulučili, u kojem ne bi bilo slobodnih izbora, neovisnog sudstva ni tiska, a žene ne bi radile, ni imale jednaku plaću.

Ta ogorčena bilanca borbe protiv “šaptača zmijama” na koncu je postala jasna i razboritim katolicima kojih - hvala bogu - ima. Pa su ti razboriti katolici kroz 20. stoljeće smislili demokršćanstvo, smislili aggiornamento i 2. vatikanski koncil, ufajući se da njihova Crkva neće opet - kao u zadnjih 300 godina - biti na krivoj strani povijesti. Na strani povijesti na kojoj su Janko Drašković, Andrija Dorotić, Pio X., Mussolini, Stepinac i Pavelić, umjesto na strani povijesti na kojoj su Gubec, Matij Ivanić, Stjepan Radić, Svetozar Rittig, Ilija Jakovljević i Željko Mardešić.

Od tog aggiornamenta i od tog koncila prošlo je pola stoljeća. Ali - vijest o tome, nažalost, nije još stigla do zagrebačke Crkve i do zadarskog nadbiskupa Puljića. Jer, za nadbiskupa Puljića i za hrvatsku Katoličku crkvu “pozitivizam, liberalizam, individualizam” još uvijek su, kako vidimo, riječi-psovke.

Ali - ako sve to znamo, ako znamo koliko je često i koliko strašno Katolička crkva u povijesti bila u krivu, zašto bismo - iskreno - mislili da i sada nije takav slučaj? Zašto ne bismo naprosto zaključili da je cijela ta groteskna halabuka oko “dženderizma” tek iteracija istog, povijesnog pravila. A to povijesno pravilo nas uči da se puljići jedne generacije sa stidom ograđuju i ispričavaju zbog lomača i pokuda koje su izrekli puljići one prethodne.

I zato: neka žive šaptači zmijama. Jer, njima dugujemo svijet u kojem živimo. Dugujemo im enciklopediju i parlamente, penicilin i plastiku, dugujemo im sindikate, obvezne škole i cijepljenje, dugujemo im žensko pravo glasa, pametne genske terapije, ravnopravnost spolova i ravnopravnost vjeroispovijesti. Dugujemo im svijet koji - unatoč svemu - nije nikad bio bolji nego što je bio u drugoj polovici 20. stoljeća. Dugujemo im što su nas oslobodili od puljića - i onih bivših i današnjih.

Hvala vam, šaptači. Mi smo uz vas.

Bili bi vam zahvalni da podrzite nas sajt tako sto cete otvoriti oglase ispod