Sad je sasvim jasno - Katolička crkva je peta kolona u Republici Hrvatskoj

Gordan Duhaček, komentar za portal Index

“Tko zna da je počinjeno kazneno djelo za koje je propisana kazna zatvora deset godina ili teža kazna pa to ne prijavi iako zna da bi takvom prijavom bilo omogućeno ili znatno olakšano otkrivanje djela ili počinitelja, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine”, navodi se u članku 302 stavak 1 Kaznenog zakona Republike Hrvatske, u kojem se definira Neprijavljivanje počinjenog kaznenog djela. U stavku 4 se navode i izuzeci, među kojima je “vjerski ispovjednik” uz napomenu “osim ako je djelo počinjeno prema djetetu”. 

U istom zakonu, u članku 158 stavak 5 koji se bavi Spolnom zlouporabom djeteta mlađeg od petnaest godina, pak piše sljedeće: “Tko izvrši spolni odnošaj ili s njim izjednačenu spolnu radnju s djetetom mlađim od petnaest godina uz primjenu sile ili prijetnje, obmane, prijevare ili zlouporabom ovlasti ili teškog položaja ili odnosa zavisnosti djeteta o njemu, kaznit će se kaznom zatvora od tri do petnaest godina.”

U prijevodu s pravničkog na razumljiviji jezik, ako znate da je netko seksualno zlostavljao dijete, a to ne prijavite policiji (uz jasno definirane izuzetke), prekršili ste Kazneni zakon i možete završiti u zatvoru. Osim ako ste pripadnik katoličkog klera (poput gvardijana fra Žarka Relote), onda za vas vrijede druga pravila, kako se vidi iz najnovijeg primjera iz Splitsko-makarske nadbiskupije koju vodi nadbiskup Marin Barišić, i njihova skandaloznog priopćenja. 

Vatikan odlučuje hoće li se zlostavljanje hrvatske djece u Hrvatskoj prijaviti hrvatskoj policiji

Ako se pripadnik klera i pod sumnjom da ste seksualno zlostavljali djecu ili ako ste za to saznali a niste ništa prijavili policiji, onda ste itekako povlašteni u odnosu na ostale građane RH. Onda stvari idu tako da nekakav mjesni ordinarij u skladu s propisima kanonskog prava imenuje “suca istražitelja i bilježnika” koji će se raspitati “o činjenicama, okolnostima i odgovornosti” te će rezultate istrage “Ordinarij dostaviti nadležnoj Kongregaciji za nauk vjere koja će dati daljnje upute za postupanje, a ako se ustanovi da je prijava vjerodostojna, Ordinarij će slučaj dostaviti i državnim vlastima".

Dakle, Vatikan odnosno Kongregacija za nauk vjere, posve druga država, odlučit će treba li hrvatskoj policiji prijaviti sumnju na seksualno zlostavljanje djece koje se dogodilo u Hrvatskoj. 

Pritom će cijela navodna istraga biti kontaminirana i činjenicom da će klerici istraživati vlastite kolege, što je vrišteće očiti sukob interesa. To je kao imenovati Zdravka Mamića da istražuje Davora Šukera, ili obratno, o malverzacijama u Hrvatskom nogometnom savezu te da o tome hoće li išta na kraju biti prijavljeno hrvatskoj policiji odlučuju FIFA ili UEFA.

Kada je riječ o tome da katolički svećenici i fratri u Hrvatskoj siluju djecu, Hrvatska zapravo nije suverena država. O potencijalnoj prijavi pedofilskog silovatelja ili zlostavljača koji je klerik prvo odlučuje vatikanska birokracija i ako ona da svoje odobrenje, onda se to tek prijavljuje hrvatskoj policiji. Naravno, dok taj proces traje, počinitelj ima svaku mogućnost uništavati dokaze, vršiti utjecaj na svjedoke i zastrašivati žrtve da povuku ili promijene svoje iskaze i optužbe jer se sve to odvija izvan okvira standardne policijske istrage i hrvatskog pravosuđa.

Katolički biskupi kao peta kolona u službi interesa druge države

Realno gledajući, to nije neka nova i revolucionarna spoznaja, s obzirom na to da su Vatikanski ugovori dozvolili Crkvi da ukine hrvatski državni suverenitet u nizu područja (primjerice, ona određuje tko će predavati vjeronauk u javnim školama), ali na to treba podsjetiti jer se događa u periodu novootkrivene ljubavi  Katoličke crkve u Hrvata i njoj bliskih pojedinaca i udruga prema državnom suverenitetu.

Naime, navodno ugrožavanje suvereniteta je jedan od ključnih argumenata koje već tjednima u javnosti ponavljaju protivnici ratifikacije Istanbulske konvencije, no to ih uopće ne zabrinjava kada je riječ o tome da tamo neka Kongregacija za nauk vjere odlučuje treba li klerikalno silovanje hrvatske djece u Hrvatskoj prijaviti hrvatskoj policiji. I sve se to odvija u nadbiskupiji čiji je čelnik Barišić Uskrs iskoristio za agitaciju protiv Istanbulske konvencije s oltara.

Uostalom, sve je to bez trunke srama ili autorefleksije još 2012. objasnio Barišićev kolega, nadbiskup zadarski Želimir Puljić, trenutno predsjednik Hrvatske biskupske konferencije. Upitan o slučaju bibinjskog svećenika don Nedjeljka Ivanova koji je desetljećima bludničio nad dječacima, Puljić je prvo za svećeničku pedofiliju optužio seksualnu revoluciju 1960-ih godina, a onda i pojasnio zašto svjedočenje protiv don Ivanova nije prijavio policiji, nego samo Vatikanu te da za njega ne vrijede odredbe Kaznenog zakona RH: “U anglosaksonskim zemljama i u Francuskoj bio bih dužan takva svjedočenja prijaviti policiji. U drugim zemljama, među kojima je i Hrvatska, Kongregacija ne obvezuje biskupe na to. Taj sam vatikanski dokument, gdje se to precizira, dostavio zadarskoj policiji”.

Za nadbiskupe Puljića i Barišića očito je važnije što im nalaže Vatikan nego Republika Hrvatska i njeni zakoni, čime oni de facto predstavljaju petu kolonu u našoj državi u kontekstu rasprave o suverenitetu, ako ćemo ga tumačiti kako to inače rade zagriženi nacionalisti koji s Crkvom u savezu pokušavaju zaustaviti ratifikaciju Istanbulske konvencije. Puljić i Barišić i u slučaju silovanja djece primat daju drugoj državi i njenim procedurama i naredbama, a na štetu hrvatskih zakona. Retorikom prosvjednika koji su se nedavno okupili u Zagrebu protiv Istanbulske konvencije - to je “Izdaja! Izdaja!”, zar ne?

Kakvo je to društvu u kojemu to što je netko žrtva pedofila predstavlja ugrožavanja dobrog glasa žrtve?

No osim što nas je ovaj mučni slučaj iz Splita još jednom podsjetio na tipično katoličko licemjerje, naglasio je još jednu zastrašujuću stvar u vezi hrvatskog društva koje već skoro tri desetljeća oblikuje vjeronauk u javni školama, ponavlja da u Hrvatskoj živi 86 posto katolika i da je Katolička crkva najvažnija za opstanak hrvatskog naroda. 

"Svrha ovoga postupka je put ozdravljanja i obnove te radi čuvanja dobrog glasa sviju, u prvom redu žrtve, u ovom trenutku nije moguće iznositi više informacija do konačnog ishoda istrage", navodi se u priopćenju Splitsko-makarske nadbiskupije. 

Prvi zastrašujući moment s tom rečenicom je naravno što se “ozdravljanje i obnova” opisuju kao svrha unutarcrkvene istrage jednog kaznenog djela, i to jednog tako gnjusnog kao što je spolna zlouporaba djeteta jer je baš takav stav Katoličke crkve između ostaloga omogućio desetljeća pedofilskog zlostavljanja djece koje je činio kler. Kao što je poznato, svećenike pedofile se prebacivalo iz jedne župe u drugu, nakon što bi se saznalo da su zlostavljali djecu, a oni su tako dobivali svježu djetetinu za silovanje. Roditelji naravno nisu znali da im je Crkva poslala pedofila u župu, bilo je to mnogo prije interneta i društvenih mreža da bi se takve informacije lako širile, a i bile su obavijene velom crkvenih tajni, nečega što se vjernike učilo da ne smiju propitivati te da se trebaju pokoriti autoritetu svećenika. Svećenik pedofil samo je trebao odglumiti da se pokajao ili bi se možda na trenutak iskreno pokajao, dobio bi pokoru od deset Zdravomarija i poslali bi ga da svoje seksualno predatorstvo nastavi u novom lovištu, s novim nevinim, maloljetnim žrtvama. Tako je u praksi izgledalo “ozdravljenje i obnova” koja se spominje u priopćenju Splitsko-makarske nadbiskupije. Zbog toga su doslovno tisuće djece seksualno zlostavljanje i silovane desetljećima, iako se sve moglo nakon prvog napastovanja zaustaviti, primjerice prijavom policiji, dakle onime što i sada Crkva izbjegava učiniti u Hrvatskoj.

Drugi zastrašujući moment s tom rečenicom je da Barišićeva nadbiskupija sve namjerava pomesti pod tepih “radi čuvanja dobrog glasa sviju, u prvom redu žrtve”. Iz toga slijedi pitanje: Zašto bi činjenica da je netko koga je seksualno zlostavljao svećenik ikako mogla naštetiti dobrom glasu te zlostavljane osobe? Odnosno, kakvo je to hrvatsko društvu i Katolička crkva u njemu ako bi činjenica da je netko žrtva zločina podrazumijevalo to da ta osoba izgubi svoj dobar glas? 

Katolička crkva - svjetski šampion u zataškavanju pedofilije

Nažalost, ni iskreni odgovor na ta pitanja ne nudi novu i revolucionarnu spoznaju. U društvu u kojem katolički velikodostojnici žene nazivaju “štracama” i “drugotnima”, u kojem svu svoju političku snagu koriste da zaustave ratifikaciju Konvencije Vijeća Europe o spriječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, u kojem ljube ruke osuđenim ratnim zločincima i proglašavaju ih herojima itd., u takvom društvu činjenica da ste žrtva seksualnog zlostavljanja svećenika i fratara doista može naštetiti nečijem dobrom glasu. Jer to je društvo u kojem se žrtve omalovažava i dovodi u pitanje, dok se počinitelje (ratnih) zločina opravdava, privilegira i slavi, a takav izokrenuti sustav vrijednosti velikim je dijelom i zasluga katoličkih biskupa. Priopćenje nadbiskupije zapravo prepoznaje kakvu je društvenu realnost stvorio njezin pastoralni rad, realnost u kojem činjenica da je nekoga silovao svećenik više šteti dobrom glasu žrtve umjesto dobrom glasu silovatelja. U civiliziranom svijetu 21. stoljeća bi trebalo biti baš obratno.

Zbog svega toga potrebno je da se sve nadležne državne institucije što prije uključe u ovaj slučaj klerikalne pedofilije, koristeći sve ovlasti koje su im zakonski na raspolaganju. Sve dok se to dogodi, žrtve zlostavljanja su izručene na (ne)milost Katoličke crkve i njezine birokracije, neupitnog svjetskog šampiona u zataškavanju pedofilije. 

Bili bi vam zahvalni da podrzite nas sajt tako sto cete otvoriti oglase ispod