Stier ipak nije sam

Denis Romac, kolumna za Novi list

Kolikogod bio očekivan, pa i neizbježan, sukob premijera Plenkovića i stranačkog tajnika Davora Ive Stiera nije zato ništa manje neugodan, pogotovo za Plenkovića. Taj sukob ponovno potvrđuje staru devizu prema kojoj u politici nema prijateljstava, nego samo savezništava. Savez Plenkovića i Stiera bio je pragmatičan. I trajao je kratko, jer se pokazalo da njih dvojica uopće ne dijele iste vrijednosti.

Stier je Plenkoviću uskratio potporu za ratifikaciju Istanbulske konvencije, što Plenković – i to je razumljivo – ne može tolerirati. Zato Plenković mora nešto poduzeti i sankcionirati otvoreni neposluh, iako je stranački šef u ovom trenutku nemoćan pred neposlušnim tajnikom. Plenkovićeva nemoć ogleda se u činjenici da bi za njega najprihvatljivije bilo da Stier sam odstupi, ali Stier to ne želi napraviti znajući da bi u tom slučaju s funkcijom političkog tajnika izgubio i mjesto u predsjedništvu stranke, tako da će ga Plenković morati smijeniti. A to nipošto nije ugodna odluka za Plenkovića.

U tom se slučaju, naime, otvara i pitanje smjene međunarodnog tajnika stranke Mire Kovača, o čemu se u ovom trenutku u HDZ-u uopće ne govori, premda ni Kovač ne podržava ratifikaciju Istanbulske konvencije. Otvara se i pitanje zamjenika Milijana Brkića, koji također ne podržava Istanbulsku konvenciju, premda ga Plenković zbog toga ne može smijeniti, jer je na svoju funkciju neposredno izabran. Situacija u kojoj se Plenković našao zato predstavlja svojevrsno naličje unutarstranačke pobjede u njegovom prvom otvorenom sukobu s konzervativnim krilom HDZ-a, koja je pomalo nekritički i neopravdano od strane pojedinih medija proglašena velikim Plenkovićevim trijumfom.

Za razliku od Plenkovića, koji mora nešto poduzeti, a manevarski prostor mu je ograničen, Stier je u bitno povoljnijoj situaciji. On, zapravo, ne mora raditi ništa. Stier odbija odstupiti, premda Plenković očekuje njegovu ostavku, a ne želi ni podrobnije objasniti na koga je mislio u svojoj prispodobi o političkim klerikalcima, premda se Plenković sam prepoznao u Stierovim riječima, u kojima je govorio o onima koji najprije zazivaju crkvenu podršku, a onda na vlasti zaboravljaju na kršćanske vrijednosti. Ako imamo na umu kontekst Stierove optužbe i njegovo inzistiranje na razlici između demokršćanstva i klerikalizma, pri čemu za Stiera demokršćanstvo predstavlja istinsko poštovanje kršćanskih vrijednosti i socijalnog nauka crkve u politici, što pak nema nikakve veze s klerikalizmom i manipulacijama s Crkvom, riječ je o teškoj i vrlo neugodnoj optužbi, kojom se dovodi u pitanje Plenkovićevo demokršćanstvo.

Plenkovićevu poziciju dodatno otežava činjenica da je Stier dobio neočekivanog saveznika u Karlu Ressleru, Plenkovićevom savjetniku kojeg je premijer prošle godine neočekivano, umjesto Stiera, postavio za šefa radne skupine za izradu statuta stranke. Ressler je na dramatičnoj sjednici predsjedništva HDZ-a podržao stranačke disidente i iznio stajalište prema kojem bi i HDZ, po uzoru na europske demokršćanske stranke, trebao dopustiti glasanje po savjesti o svjetonazorskim temama, iako je Plenković prije toga poručio da će glas protiv Istanbulske konvencije ujedno biti i glas protiv njega i njegove vlade. Zato je teško reći što je neugodnije za Plenkovića: problem sa Stierom ili situacija s Resslerom, u kojoj njegov savjetnik na važnom sastanku i o važnoj temi iznosi posve suprotno mišljenje od njega.

Bili bi vam zahvalni da podrzite nas sajt tako sto cete otvoriti oglase ispod