VIKTOR IVANČIĆ - Unuka i motika

Viktor Ivančić, kolumna za tjednik Novosti, 7. 4. 2018.

‘Dida je volio sve svoje unuke, ali moja sestra Ana Marija, koja je rođena 1993., s njim je znala voditi i političke razgovore, pa mu je iz tog razloga bila mezimica.’

To u intervjuu Hrvatskom tjedniku kaže Nera Tuđman, studentica Pravnog fakulteta u Zagrebu, kći Stjepana i Snježane te – mnogo važnije – unuka pokojnoga Franje Tuđmana. Budući da je Nerin ‘dida’, prema dostupnim podacima, blaženo preminuo u Gospodinu koncem 1999., i da je Nerina sestra Ana Marija u vrijeme njegove smrti imala šest godina, bilo bi silno zanimljivo doznati sadržaj ‘političkih razgovora’ što su ih ovo dvoje vodili prije tragičnog odlaska.

Sasvim je moguće da se grandpa unuci mezimici, primjereno njezinu uzrastu, obraćao na isti način kao što je, u svojstvu nacionalnog pater familiasa, politički educirao infantilizirani hrvatski narod, pa su kroz debate jezdila strašna čudovišta iz bajki i jezive nemani biblijskog porijekla, crni, zeleni i žuti vragovi, ‘vjekovni neprijatelji hrvatskoga naroda’, zlotvori koji su spremni svoju naciju i svoju državu prodati ‘za Judine škude’, čija je paklenske opačine djevojčica upijala širom otvorenih usta, a bit će da nije izostalo ni objašnjenje zbog čega je važno što ‘didina’ supruga – Ana Marijina baba – nije ni Srpkinja ni Židovka.

Jesu li ‘politički razgovori’ dvoje sugovornika među kojima je zjapila dobna razlika od preko sedam desetljeća – od kojih je prvi vodio državu, a druga Barbie u šetnju – za curicu predstavljali traumatsko iskustvo, i kako se ta trauma kasnije manifestirala, ne može se pouzdano znati, no razumno je pretpostaviti da je šteta po psihu djeteta blizu minimalne: najprije zato što je prve epske naracije o raznobojnim đavolima i protuhrvatskim monstrumima zaprimala od Mesije osobno, pa je to unaprijed ulijevalo stanovitu dozu sigurnosti, a zatim i stoga što je s dotičnim u krvnome srodstvu te je, po svemu sudeći, i sama baštinila žilave i otporne gene, najbolje koje je – kako se navodi u pučkoškolskim udžbenicima povijesti – hrvatski narod nakon tisućljetne selekcije uspio dati.

Nera Tuđman, mlađa sestra Ane Marije, zadnjih je dana pak vodeća zvijezda desničarskih medijskih platformi, njezini portreti i uzvišene misli pršte na sve strane, od turbokatoličkog Naroda do neonacističke Bujice, citiraju je i Dnevno.hr i Bijedno.rh, jer je demonstrativno istupila iz stranke koju je osnovao voljeni ‘dida’. ‘Ne želim biti članica ovakvog HDZ-a!’ vrišti naslov intervjua u Hrvatskom tjedniku, efektno podižući tenzije i moralnu paniku u desnim krugovima: svima valjda mora biti jasno u kakav se ideološki blud upustila partija na vlasti kada unuka utemeljitelja vraća člansku iskaznicu.

Povod tome gordom činu je očekivan: ‘To sam spontano odlučila kada sam čula da je premijer i predsjednik naše stranke odlučio ratificirati Istanbulsku konvenciju’, kaže mlađa unuka Najdražeg Pokojnika. Nije se, veli, oko svoga postupka konzultirala s bližnjima, ali dodaje da su njeni roditelji i sestra ‘vrlo razočarani sadašnjim HDZ-om’. A što gospođici smeta u Istanbulskoj konvenciji? ‘Naravno da sam za prava žena i da se ne protivim sprječavanju nasilja nad ženama, ali ta rodna ideologija, koja se ‘neprimjetno’ pokušava uvesti u naše živote, je protuprirodna i protukršćanska te se njome želi uništiti obitelj, a time i cijelo društvo, i kao takvu ja je ne prihvaćam.’

Iz toga bi se dalo zaključiti da je Nera Tuđman, dok je još škropila pelene, ipak načula i pravilno apsorbirala nešto od ‘političkih razgovora’ između starije sestre i tatinoga oca, jer ima istančane senzore za prepoznavanje vragova raznih kolorita, za strašne ugroze koje prijete katoličkome hrvatstvu, za sile mraka koje su ‘protuprirodne’ i ‘protukršćanske’ i koje će u konačnici, ne stanemo li im na kraj, uništiti cijelo hrvatsko društvo. Nasuprot tome – kao potvrda da se ‘didine’ halucinacije i opsesije uspješno prenose s koljena na koljeno – leže prirodne, kršćanske i nacionalne vrednote: ‘Uopće ne vidim što je sporno u tom lijepom hrvatskom pozdravu Za dom spremni’, kaže Nera.

Uglavnom, na Andreja se Plenkovića iz redova uzbunjenog HDZ-a digla unuka i motika. Prva pribavlja javnu pozornost preko obiteljske legitimacije – jer bi bez iste njeni politički stavovi, kao i kod drugih anonimusa, završavali u septičkim bezdanima Facebooka i Twittera – a druga predstavlja regularnu mjeru intelektualnog kapaciteta prosječnoga člana partije.

Kako će započeti okršaj završiti, tek ćemo vidjeti – jedini povoljan ishod ionako treba sagledavati u što većoj količini prolivene krvi na obje strane – no mnogo je interesantnije promatrati kako se HDZ vrti oko Franje Tuđmana kao oko mrtvog Sunca, uz žustra ‘svjetonazorska’ natezanja povodom dileme što bi bila ispravna putanja, a što neoprostivo skretanje s kursa.

U toku je, elem, nesmiljena bitka oko toga da se mrtvo tijelo u središtu stranačkoga svemira, nepresušni izvor totalitarne inspiracije, dovede u dosluh s vlastitom političkom trasom i karijernom ambicijom. Krilo koje se s nešto više oduševljenja predaje katoličkom ekstremizmu i raspojasanom ustaštvu pritom promovira i povratak još jednoj tradicijskoj vrijednosti, pa nudi viziju partije koja bi barem u sferi strateških opredjeljenja i izbora garniture sivih eminencija imala biti dinastijski ustrojena.

‘Kad ste se upisali u HDZ?’ pita glavni urednik Hrvatskog tjednika Ivica Marijačić mlađahnu Neru Tuđman, a ova odgovara: ‘Onda kada su Tomislav Karamarko i Milijan Brkić došli mojoj baki (mislim da je to bilo u listopadu 2012.) i donijeli nam članske iskaznice, uz jednu važnu napomenu: ‘Nismo došli k vama da bi vas vratili u HDZ, već smo došli da HDZ vratimo Tuđmanima!’ Naravno sa sam onda i ja prihvatila da uđem u HDZ.’

Ceremonijalno vraćanje stranke ‘Tuđmanima’, s jasnom porukom da ona spada u porodični feud, nešto je poput uprezanja biologije u službu mitologije, uz rodbinsko pravo nasljeđivanja i korištenja ideoloških dobara. Sada, kada bešćutne zapadne aždaje nastoje zgromiti kršćansku bit hrvatskoga naroda, raskinuti njegove organske veze s Katoličkom crkvom i njenim dogmama, a time i unakaziti veličanstvene zamisli Oca Države, rodbinska će metodologija poslužiti i za borbu protiv ‘rodne ideologije’.

Nevolja je, međutim, što su tuđmanofilski apetiti prošireni po cijeloj političkoj sceni, gdje svaka šuša smatra da dosljedno štuje sveti kult, pa HDZ potresa neka vrsta histerične ostavinske rasprave, nekropolitička bitka bez milosti čiji je ishod koliko neizvjestan toliko i irelevantan. U momentu kada se i Plenković punim plućima poziva na Tuđmana, suprotna strana istura obitelj kao ćeliju koja autentično reprezentira posmrtnu volju Presvetoga Leša, tvrdeći da je Tuđman u verziji ‘Tuđmanovih’ neusporedivo bliži originalu od onoga kojeg krivotvore uzurpatori stranačke vlasti.

To je prividno točno. Nesporazum očito leži u činjenici da je Plenković, hirom pseudodemokratske procedure i političke trgovine, naslijedio Tuđmanovu partijsku funkciju, dok njegovi trenutni oponenti baštine Tuđmanovu ideološku supstancu. Ucviljena familija – supruga, kći, sinovi i raspištoljena unučad – služi kao krunski dokaz fatalne ‘detuđmanizacije’ stranke, povratka u strašno sanaderovsko doba kada – prema svjedočenju Nere Tuđman – ‘niti slika moga dide nije smjela visjeti u središnjici HDZ-a’.

Andrej Plenković – avaj – uramljeni portret velikana ne skida sa zida. U tome, doduše, više nema ni stranačkoga ekskluzivizma, jer je tuđmanomanija, kao rentabilni oblik historijske svijesti, odavno zahvatila i SDP, čiji je prethodni predsjednik, sjetimo se, u jeku izborne utakmice predlagao da se po ‘prvome hrvatskom predsjedniku’ nazove Markov trg u Zagrebu. I zajebao se, naravno, pa tekući unutarhadezeovski ‘svjetonazorski rat’, između ostaloga, svjedoči o spektakularnom samoukidanju hrvatske opozicije.

I? Koje će krilo HDZ-a odnijeti pobjedu? Tko će ostvariti patronat nad Tuđmanovim mitološkim potencijalom? Dopustim li si skok u prvo lice množine, najkraći odgovor glasio bi – boli nas đon! Jedino što možemo poželjeti je što više ranjenih i mrtvih na obje strane privremenog fronta.

Konačni ishod izlišan je poput čitanja ovoga teksta. Jer: što bi nas bila briga za nijanse ako je jednima i drugima cilj da nam za vrhovni politički i moralni autoritet utrape satrapa?

Bili bi vam zahvalni da podrzite nas sajt tako sto cete otvoriti oglase ispod