Zašto je predsjednica funkciju svela na kartonski isprint s kojim se građani i službenici mogu slikati

Dragan Markovina, kolumna za portal Telegram

Slika koja je neki dan obišla čitav medijski prostor, ona u kojoj skoro svi zaposlenici splitske gradske uprave u zgradi Banovine euforično pozdravljaju predsjednicu Kolindi Grabar Kitarović u društvu gradonačelnika Opare, poput neke rock zvijezde, samo je utvrdila činjenicu da živimo u društvu iz kojeg je davno iščeznuo bilo kakav sadržaj.

Pa i politički, naravno.

Iako ne govorimo o istoj vrsti masovnosti, s obzirom da se ovdje radi o dočeku u kontroliranim uvjetima, a na primjerima koje ćemo navesti u spontanim dočecima na otvorenom, ipak je zanimljivo vidjeti koga je i zašto dosad Split dočekivao euforično – i zašto s Kolindinim primjerom nešto nije u redu. Svedemo li stvari na bitno, grad je euforično i masovno dočekivao Hajduka, Jugoplastiku, Gorana Ivaniševića, Đurđicu Bjedov te Tita i Tuđmana. Sportski junaci dočekivani su euforično nakon ogromnih domaćih ili međunarodnih uspjeha koje su postigli.

POLITIKA GESTA BEZ IKAKVIH REALNIH POSLJEDICA

Dakle, na temelju konkretnih rezultata, koji su s pravom probudili emocije kod navijača, pretvorivši čak i dotad nezainteresirane građane, u kibicere koji jednako strepe hoće li rezultat na kraju biti pozitivan. Eksplozija tih emocija i kolektivne strasti utjecala je na filmske prizore masovnih dočeka, pri čemu je Ivaniševićev povratak s Wimbledona bio posebno emotivan i masovan. Što se tiče Tita i Tuđmana, tj. političara koje je Split masovno i euforično dočekivao, bez obzira na njihove ideološke pa i kapacitetne razlike, činjenica je da su i jedan i drugi ponudili nekakvu veliku idejnu priču i ostvarili je.

To konkretno znači da su obojica euforično i masovno dočekivana zbog konkretnih rezultata svog političkog i državničkog djelovanja. S druge pak strane, konkretnih rezultata političkog djelovanja aktualne predsjednice Kolinde Grabar Kitarović nema. No, nije samo problem u izostanku rezultata, tu čak nema ni neke konkretne i dosljedne politike, s obzirom da se kod nje sve svodi na velike geste i izjave, bez ikakvih realnih posljedica, često čak i međusobno suprotstavljene. To jednako vrijedi za onaj njen besmisleni dolazak u Split, nakon što je požar već ugašen, kao i za simbolički sastanak s Vučićem na Dunavskom mostu i razmjenu cvijeća.

DRUŠTVO SPEKTAKLA UMJESTO REALNOG SADRŽAJA

Drugim riječima, predsjednica ništa drugo ne radi, osim što stvara dimnu zavjesu. Na pitanje, koji je onda razlog da je onako euforično dočekana u splitskoj gradskoj upravi, a euforija je doista bila iskrena i posve je izvjesno kako u njoj nisu sudjelovali samo zaposlenici koji glasaju za HDZ ili neku od stranaka desnice, možemo stoga ponuditi dva odgovora. Prvi i značajniji je da živimo u nečemu što je još 1967. Guy Debord lucidno prepoznao kao ‘društvo spektakla’, napisavši i knjigu istoimenog naslova.

Osnovne uvodne teze za prepoznavanje tog društva, gotovo udžbenički se mogu preslikati na ovaj slučaj: “U društvima u kojima preovladavaju moderni uvjeti proizvodnje, život je predstavljen kao ogromna akumulacija prizora. Sve što je nekada bilo neposredno doživljavano, udaljeno je u predstavu. Slike odvojene od svih aspekata života stapaju se u jedinstveni tok stvari, u kojem prethodno jedinstvo života više ne može biti ostvareno. Fragmentarno opažana stvarnost regrupira se u novo, vlastito jedinstvo, kao odvojeni lažni svijet, predmet pűke kontemplacije. Specijalizacija slika svijeta dostiže vrhunac u svijetu nezavisnih slika koje obmanjuju čak i same sebe.

SVIJEST ZAPOSLENIKA O VLASTITOM MJESTU U HIJERARHIJI

“Spektakl je konkretizirana inverzija života, nezavisno kretanje neživota. Spektakl se u isto vrijeme ispoljava kao sâmo društvo, kao dio društva i kao sredstvo objedinjavanja. Kao dio društva, to je fokusna točka naše vizije i svijesti. Sâma činjenica da je riječ o odvojenom sektoru govori o tome da se nalazimo u domenu obmane i lažne svijesti: jedinstvo koje spektakl postiže nije ništa drugo do zvanični jezik opšteg odvajanja. Spektakl nije samo skup slika; to je društveni odnos između ljudi posredovan slikama. Spektakl ne može biti shvaćen kao pűka vizuelna obmana koju stvaraju masovni mediji. To je pogled na svijet koji se materijalizirao.”

Možda i najbitnija rečenica iz ovih Debordovih razmatranja je ona koja ukazuje na to da spektakl predstavlja društveni odnos između ljudi posredovan slikama.

To konkretno znači da zaposlenici u Banovini predsjednicu gledaju s ushitom, s jedne strane jer osjećaju blizinu moći, a s druge zato što se od njih to očekuje od strane gradonačelnika i čitave vertikale vlasti. Pri čemu se u oba slučaja podrazumijeva svijest zaposlenika o vlastitom mjestu u hijerarhiji. U svemu tome sadržaj postaje posve nebitan i politika se svodi isključivo na vizualni dojam, što je sama Grabar Kitarović odavno shvatila postavljajući kartonsku sebe u prirodnoj veličini, s kojom bi se građani mogli slikati.

Bili bi vam zahvalni da podrzite nas sajt tako sto cete otvoriti oglase ispod