ANTE TOMIĆ - Hvala Bogu pa imamo humanista i vizionara iz Ogorja, najvećeg borca protiv globalnog zatopljenja

Ante Tomić, kolumna za ''Slobodnu Dalmaciju''

Globalno zatopljenje užasna je prijetnja našem svijetu. Temperature rastu, polarni led se otapa, more preplavljuje obale. Znanstvenici godinama sa zebnjom gledaju kako je kopna na Zemlji sve manje. Na satelitskim snimkama našeg planeta plava površina nezaustavljivo proždire zelenu i smeđu.

U idućih dvadesetak godina možemo se oprostiti s Venecijom, Miamijem, Maldivima... Ako niste riba, lignja, rak ili školjka, morate se zabrinuti: prostora za život je sve manje.

Nasipaj, brale

Ali, tu nastupa spasitelj svih kopnenih oblika života, najveći borac protiv globalnog zatopljenja: Željko Kerum. Dok svuda u svijetu obale nestaju pod valovima, humanist i vizionar iz Ogorja čini da valovi uzmiču pred obalom. Delegacije iz mjesta posebno ugroženih porastom vodostaja najavili su dolazak u Rogoznicu kraj Šibenika, osobno se uvjeriti kako se ovdje pobjeđuje u borbi za suho tlo.

"Još dok san iša u školu meni to nije bilo pravo", dovikuje Kerum da nadglasa brujanje velikog žutog bagera. "Kad je učiteljica tumačila da je na Zemlji sedandeset jedan posto mora i dvadeset devet posto kopna, ja san reka: 'Malo! Malo je to, drugarice učiteljice.' I sve otad san razmišlja kako bi ja to moga popravit, a još kad je krenila ova pizdarija sa globalnin zatopljenjen, vidin, nema se više šta čekat. Nasipaj, brajo, koliko god moreš i ne moreš!"

Krenuo je prije nekoliko godina s nekoliko kubika žala, skromno, samo da napravi malu plažu ispred hotela, metar i po do dva širine, da njegovi gosti imaju gdje prostrijeti ručnike. Zatim je proširio i za ležaljke i suncobrane. Pa još jedan red ležaljki. I još jedan. I još zericu da se i djeca imaju gdje igrati. Nasuo je tako, sve mic po mic, po vlastitu priznanju, više od stotinu kamiona, a poznajući ga, vjerojatno se neće zaustaviti dok na javnom pomorskom dobru ne podigne i plažni bar, sagradi akvapark s golemim toboganom, teren za odbojku na pijesku, betonira privezište za megajahte, otvori riblji restoran, pizzeriju, disko i kockarnicu.

Hrvatska do Italije

Da je pustiti Željka Keruma da nasipa more, Hrvatska bi, uvjeren sam, površinom uskoro bila među pet najvećih u Europi. Ne bi to još zadugo bila slavna zemlja s hiljadu otoka. Već do kraja 2020. uvjeren sam da otoka ne bi bilo više od šesto do sedamsto, a petnaestak godina kasnije ostala bi ih samo šačica. Odavde do Palagruže sve bi se lijepo nasulo, poravnalo i utabalo.

Onako kako su u proljeće 1941. Dalmacija i otoci zaslugom Ante Pavelića priključeni Italiji, stotinu godina kasnije, u proljeće 2041., Italija bi zaslugom Željka Keruma bila priključena Dalmaciji i otocima.

U Anconi već sad pune gaće od straha. Hrvatska obala, koja je nekad bila daleko, vidjela se samo za osobito vedrog vremena, sad je sve bliža.

Talijane će jedno jutro probuditi buka pa će izaći na teracu i trljati oči misleći da još sanjaju. Dolje pod prozorom Kerum će zatrpati zadnje ostatke zemljopisne činjenice jednom poznate kao Jadransko more, razdragano im dovikujući iz kabine teškog građevinskog stroja:

"Bonđorno, kome stai? Ajde zakuvajte kavu, eto mene za pet minuta."

Že-le, Že-le

Napravio bi tako Kerum nekoliko milijuna četvornih kilometara novih plaža, uvećao udio zemaljskog kopna na cijelih trideset četiri posto i svečano ga otvorio na velikom narodnom veselju s besplatnim pečenim srdelama i koncertom Mladena Grdovića.

Na vrhuncu svečanosti humanist i vizionar iz Ogorja bi na čelu kolone bajkera Harley Davidsonovim motociklom napravio dva đira oko Lastovskog otočja, a raja bi mu oduševljeno klicala: "Že-le! Že-le!" Ipak, njegova sreća ne bi dulje potrajala. Pogađate vjerojatno šta bi se dogodilo, znate već kako uvijek završi sa Željkom Kerumom i nekretninama. Sve kopno koje je nasuo, svi tereni koje je Kerum oteo moru, prvo bi završili pod hipotekom, a zatim bi mu ih banka oduzela.

Bili bi vam zahvalni ako podrzite nas sajt otvaranjem oglasa ispod