Iza tzv. hrvatske Crkve kriju se grabež, pedofilija...

Dalibor Milas, teolog, kolumna za Express.hr

Hrvatski umjetnik Siniša Labrović održao je nedavno u Zagrebu performans pod nazivom "Zaštitimo svećenike od progona za pedofiliju" i poigrao se s javnošću. Njegovu štandu, na kojemu su bile vidljive parole "Spriječimo progon nevinih svećenika" i "Spasimo čast Katoličke crkve" te hrvatska i vatikanska zastava, dio ljudi je zainteresirano pristupao te bez suvišnih pitanja potpisivao imaginarnu peticiju.

Iako se izdvajanje nekoliko pojedinaca iz mase i predstavljanje kao oglednog primjera cijelog kolektiva ne doima previše objektivno, zastrašujuća je lakoća zavođenja neobrazovane i neinformirane mase kojoj je dovoljno gurnuti pod nos hrvatsku (i vatikansku) zastavu i križ da bi ona spremno potpisala sve što joj se ponudi. Ako se kojim slučajem još spomenu četnici, partizani, masoni, pederi i ateisti, koji su ionako predmet vjekovne mržnje, uspjeh je zagarantiran.

Pedofilski skandali i seksualne zloupotrebe u režiji službenika Katoličke crkve su tragični, ogavni, neoprostivi i nažalost stvarni. Važno je napomenuti da se Labrovićev performans poklopio s pedofilskom aferom iz jednog franjevačkog samostana u Splitu. Neosporna je činjenica da je vrh Katoličke crkve u posljednjih nekoliko desetljeća skrivao zločince u svojim redovima. "Grijesi" običnog naroda se strogo osuđuju, dok je pedofilija u crkvenim redovima tek dokaz da "nitko nije savršen".

Riječ je o knjiškom primjeru licemjerja onih koji piju vino, a propovijedaju vodu, odnosno u tuđim očima vide trun, a kod sebe ne uspijevaju vidjeti šumu Striborovu. Takvima je sve dopušteno i u samom startu oprošteno. Ne u ovom slučaju krivnja nije samo na zločincu i pedofilu, nego na svima onima koji su ga zbog "bratske ljubavi i ljudske nesavršenosti" štitili. Ono što me na poseban način zabrinjava su njihovi "apologeti", odnosno dresirani psi dogme i njihova slijepa pokornost prodavačima magle i metafizike.

Riječ je o ljudima koji su otupili zbog ranog prihvaćanja nekih pravila i dogmi koje su s njima srasle te pitanja na koja su odavno prestali tražiti odgovore. Upravo tu leži odgovor: problem je u dresuri i autoritarnom odgoju koji ne dopušta sumnju i kritiku autoriteta. Stoga pedofilske žrtve nisu samo žrtve crkvenih vukova u janjećoj koži, nego i žrtve terora mentalnog apsolutizma koji ne dopušta da itko ugrozi stoljećima uhodani sustav.

Sve do ove nedavne blamaže oko Istanbulske konvencije, Katolička crkva u Hrvatskoj je mogla sloviti kao tigar od papira, no nakon već nekoliko doživljenih poraza ne može više ni to. Iako je splitski slučaj pedofilije već godinama poznat, javnost je dobila priliku suočiti se s ovim zlodjelom tek nakon što je vrh Katoličke crkve naivno ušao u direktni okršaj s državnim vrhom, koji je Crkvi vratio milo za drago i poručio da bi bolje bilo da drži jezik za zubima.

Crkveni vrh je ozbiljno shvatio suptilno političko upozorenje i pokunjeno se posvetio skupljanju vlastitih ranjenika. Konačno su shvatili da više nemaju snage upustiti se ni u najmanju raspravu, a kamoli bitku i rat te su borbu protiv "nenarodne" političke elite prepustili militantnim laicima koji kasnije neće imati milosti ni prema nevjerodostojnom crkvenom vrhu.

Za mene Katolička crkva nije (samo) seksistički i patrijarhalni skup staraca, nego zajednica koja se sastoji od kršćana svih boja koji se ne dopuštaju ograničiti zastavom ispod koje stoje. Takva Crkva ne skriva pedofile, ona ih proziva i opoziva. Takva Crkva zauzima stranu žrtava, a ne zločinaca. No dio te Crkve, koja si besramno uzima za pravo nazivati se "jednom, svetom, katoličkom i apostolskom Crkvom", uistinu organizirano skriva, zataškava te prikriva seksualno nasilje i zlostavljanje u svojim redovima.

I to sve pod krinkom nekakve deformirane i lažne duhovnosti i obzira. Budući da je već i maloj djeci jasno da se iza tzv. "hrvatske Crkve" skrivaju poslovi s nekretninama, pedofilija, amoralna opsesija materijalnim bogatstvima, a ne vjera u Boga, normalnim ljudima je već postalo mučno promatrati taj festival licemjerja i suvišnog kiča.

Osim toga, hrvatska Crkva je i politički faktor - ona u Hrvatskoj igra istu onu ulogu koju je u bivšoj Jugoslaviji imala Komunistička partija, koja nije bila dio službenog sustava, nego "vanjski" regulator tog istog sustava koji prosuđuje tko je "naš", a tko nije, ne preuzimajući ni u jednom trenutku odgovornost za svoje destruktivno djelovanje. Prema njihovu mišljenju, hrvatske majke trebaju rađati što više djece koja bi trebala ostati u Hrvatskoj, jer to je dobro, ali hrvatska Crkva nema nikakvu predodžbu kako bi hrvatske majke trebale prehraniti svoju djecu i tako dalje.

No kad je bal, nek’ je maskenbal - da se mene pita, takvoj bih Crkvi dao što je moguće više utjecaja na sve pore društvenog života, jer samo tako će se ona mitska katolička većina od prividnih 86,2% suočiti s duhovnom bijedom vlastitih autoriteta i kvazimoralnih uzora te konačno otrijezniti.

Ako zanemarimo ovu negativnu stranu, mišljenja sam da u Hrvatskoj postoji dovoljan broj normalnih vjernika koji pokušavaju pokazati da kršćanstvo može biti sasvim drugačije, gotovo stubokom različito od onoga koje se u Hrvatskoj konstantno nameće. Jer ako ćemo univerzalno kršćanstvo svesti na njegovu dominantnu hrvatsku varijantu, onda je ono odavno mrtvo.

Bili bi vam zahvalni ako podrzite nas sajt otvaranjem oglasa ispod