Čitajte Dežulovića

Branko Mijić, komentar za Novi list

Glupani, naime – u Bosni se to možda i najbolje zna – misle da se ljudi ne smiju vicu, već onima što ga nisu skontali. Zato etnički kreteni mrze slobodan duh čak i kad je ovaj na njihovoj strani, mrze ga jer ne shvaćaju, niti mogu tako daleko dobaciti, da takav duh nema svoje strane, da je teritorij slobode veći od oslobođenog teritorija i da je slobodan čovjek slobodan ili uvijek i svugdje, ili nikad i nigdje, napisao je prije pet godina Boris Dežulović u kolumni »Gluh i gluplji« nakon što se digla talibanska kuka i motika na Predraga Lucića i njegovu satiričnu pjesmu »Ići mići Ahmići« proglašenu »nedopustivom zato što je genocidna i zato što vrijeđa osjećanja žrtava pokolja u Ahmićima«.

Tekst je tada objavilo sarajevsko Oslobođenje, koje je, sigurno ste skontali vic, sada, upravo ovih dana, otkazalo suradnju Borisu Dežuloviću obrazloživši to njegovim »vrijeđanjem vjerskih osjećaja«! Budući da nam više nema rahmetli druga Predraga, koji se svojim krvnicima »osvetio« Sotonskim stihovima na vlastiti račun »Ići mići Lucići«, zapalo me da prenesem koga je to i kako uvrijedio Dežulović. Tekst je nestao na putu između »malog Piska i velikog saraj Šeherana, pardon, šeher Sarajeva«...

– Niste čitali moj tekst, i nećete, ali čuli ste sigurno taj Bakirov vic, kad je ono u prepunoj Zetri turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana nazvao ni manje ni više nego – Božjim poslanikom, oprostio se od svojih čitatelja Boris Dežulović. Bakir je dakako Izetbegović, Alijin mali, koji jednog stambolskog kabadahiju, za razliku od Dežulovića, može nazvati Allahovim poslanikom a da ne vrijeđa vjerske osjećaje. A Erdogan je... ma pitajte Kolindu Grabar-Kitarović.

Mogli bismo sada u povijest, u ratne devedesete kada se danas svemoćni Bakir, koji danas ne odlučuje samo o sudbini ljudi već i tekstova, krio u sjeni oca Alije, dok je Boris Dežulović, noseći glavu u torbi ulazio u to i takvo opkoljeno Sarajevo ne bi li napisao što se tamo zbiva i kako to jedna novina, unatoč ratu uspijeva svakodnevno izlaziti i stići do svojih čitatelja, ono slavno i herojsko Oslobođenje Keme Kurspahića, Zlatka Dizdarevića i ostalih za koje danas ne mare Bakirovi cenzorski mladoturci.

Baš kao što je Predrag izvještavao iz Stoca iz kojeg je »nestala« džamija, a kad ga je stizala fetva nisu se oglasili ni hodže, ni imami, ni muftija, ni reis.

Da je bilo drugačije, sada ne bismo znali što su to i kako se vrijeđaju »vjerska osjećanja«, ne bismo prepoznavali etničke kretene svih zemalja ujedinjene u tome što bezgranično i prekogranično mrze slobodan duh. Dežulović je davno sklopio ugovor s vragom, pa je prije tri godine dobio otkaz u Slobodnoj Dalmaciji, zbog teksta iz 2012. »Za njih bi bilo bolje da Bog ne postoji«, jer rahmetli gazda nije imao milosti za utuženih 150 tisuća kuna. Samo godinu dana ranije ista se novina hvalila tim istim Borisom Dežulovićem kao svojim sinom kada je dobio European Press Prize, »europskog Pulitzera«, za najbolji komentar, u konkurenciji 400 nominiranih europskih novinara.

Ali, dođe ga glave Bakir, kao Ivana Jukića Omer paša Latas. Turcida Sarajevo. Zato, čitajte Dežulovića, a njima neka gnjide pišu.

Bili bi vam zahvalni ako podrzite nas sajt otvaranjem oglasa ispod, na vrhu i sa strane