Srpske cajke i hrvatske bajke

Zlatko Gall, kolumna za ''Slobodnu Dalmaciju''

Sve su odavno u "Herojima" rekli TBF: "Svi Hrvatine, a svaki skače ka' klokan čin čuje Cecu il' neki hit turbo-folka". I eto najkraće moguće dijagnoze "hrvatskog stanja uma" ili, još bolje, apsurdne bipolarnosti hrvatskog turbo-domoljublja. Euforije koju prate slomljene čaše i "čela krvava" čim zatrešti sočni narodnjak te hinjene, javno obznanjene, depresije zbog poraza hrvatske uljudbe od strane "hard core" srbijanskog proizvoda.

A da je tome baš tako svjedoče žestoke reakcije i licemjerna zgražanja na otvaranje prvog hrvatskog radijskog programa s kvarnom turbo-folk robom. Iako je treš-narodnjak iliti turbo-folk, koji su strastveno prigrlili mnogi deklarirani borci za čistunstvo hrvatske uljudbe, ovdje odavno prisutan. S više deklariranih i još više "tajnih" sljedbenika negoli u Srbiji.

Aklamacija za folkoteku

Zapravo, aktualna halabuka samo je repriza frke koja se prije punih 13 godina digla kad je u Splitu otvorena "folkoteka" "Paganini" s noćnim programom za ljubitelje turbo-folka i narodnjaka svih profila. Hard-core fanovi su, dakako, taj simbolični ulazak pseudo-narodnjaka u grad, odnosno selidbu iz rubnih i prigradskih zona u prostor negdašnjeg gradskog kluba za vremešniju publiku, dočekali aklamacijom. Oni rijetki grlatiji protivnici to su pak doživjeli kao otvorenu pljusku "glazbenoj sceni grada koji je dao Olivera i Gibonnija". I, naravno, bili u krivu.

Ne samo stoga što je Split osim spomenutog respektabilnog dvojca dao i niz estradnih bića s dna estetske kace, već što je i tadašnji "službeni" ulazak turbo-folka na gradski asfalt, baš kao i novi zagrebački cajka-radio bio logična posljedica sveopće popularnosti "cajki". I "turbo-folka" ili estradiziranog-narodnjaka, čije zvijezde i "zvezde" već puno desetljeće pune ne samo prigradske pajzle već i gradske diskoteke/klubove, koncertne dvorane i "arene", postavši i omiljeni soundtrack nove "zlatne mladeži" i glazbeni "mainstream" za najširu publiku.

Groznica subotnje večeri u Hrvatskoj je već godinama istoznačnica za cajka-partyje, odnosno mutirane urbane derneke na kojima su snimke srbijanskih turbo-folk pevaljki zamijenili programi uživo te dokinuli sve negdašnje alibi-teze o "šarmu zabranjenog voća" ili pak "sprdanja sa seljačkom glazbom". Pače, iza novog vala prođe i bezrezervnog gutanja novokomponiranog narodnjaka stoji uvjerenje da je baš on idealan za tulumarenje, hedonistički raspašoj i dobru zabavu.

Odgovor na pitanje odakle tako velika popularnost narodnjaka je jednostavan. Narodnjak, odnosno razne inačice novokomponiranog hibrida nastalog križanjem šlageraške produkcije najniže kakvoće i pseudo-folklornih uzoraka, nikada u Hrvatskoj i nije nestao sa scene. Privremeni nestanak srbijanskih importa u devedesetima i odlazak u ilegalu bio je samo rezultat političkog odricanja a ne estetskog suda.

Narodnjaku je u vrijeme dok su se u Zagrebu prodavale konzerve "čistog hrvatskog zraka" a u Osijeku tenk JNA gazio famoznog crvenog fiću naizgled glave došla (pr)ocjena da je nepodoban glazbeni podsjetnik na unitariste i mrsku Jugoslaviju. Ili čak istoznačnica za dominantni neukus "oficira i oficiruša" JNA... Uklanjanje narodnjaka iz etera i javnog života prikazano je i kao čupanje glazbenog korova koji je gušio hrvatsku uljuđenost, europejstvo i kreativnost. Kako krivo!

HOS-ovski narodnjaci

Jer, još dok su po prvim crtama obrane pljuštale granate, bojovnici i generali HOS-a punim su plućima uz 'ladno pivo i vruću rakiju pjevali srbijanske narodnjake, a najpromućurniji etradni poduzetnici započeli sa štancanjem "kroatiziranih" inačica podobnih novokomponiranih narodnjaka. Ima istine i u tezi da su narodnjaci bili i jesu dio sveopćeg "poseljančenja" hrvatskog svagdana, odnosno dio trenda uvođenja pseudo-tradicijskih rituala u urbano okruženje.

Narodnjak je naprosto "proizvod" koji se tražio i koji ima danas mnogoljudnu publiku. Nekoć u kroatiziranoj inačici koja je nastala uz alibi teze da je "naše smeće" bolje od "njihovog đubreta", a danas pak kao "original". Uostalom, o bratstvu po estetskim "niskim vrhuncima" zgodno svjedoči i "play lista" novog zagrebačkog folk radija, jer su s "cecama i mecama" zajedno Jole, Severina, Rozga, Lidija Bačić, Maja Šuput, Ivan Zak...

Prije desetak godina u jednom tekstu o turbo-folku u Hrvatskoj zapisao sam da, ako je uzlet neo-turbo-folka nalik lakmusu koji pokazuje pravo stanje u širom društvenom okruženju, "ništa manje znakovita nisu ni njegova javna (suštinski licemjerna) osporavanja". Većina ih se ionako temeljila na javno iskazanoj osudi, ponegdje na prikrivenoj kseonofobiji, u tajnom užitku u "kvarnoj robi" a ne na prepoznavanju glazbenog bofla.

I zato – neka folkoteka i narodnjačkih ili turbo-folk radija. Koja – poštenije od severina, stavrosa, zakova… - pokazuju što smo bili i što jesmo.

Bili bi vam zahvalni ako podrzite nas sajt otvaranjem oglasa ispod, na vrhu i sa strane