ANTE TOMIĆ - Kako su HDZ-ovci na koncu registrirali ugostiteljski obrt

Ante Tomić, kolumna za ''Jutarnji list''

Svatko od nas zna takvog nekog luckastog tipa koji je tako neumjereno volio krčme da je skontao kako bi mu daleko isplativije bilo otvoriti svoju. O tome je poslu ionako znao sve. Imao je višedesetljetno iskustvo stajanja s jedne strane šanka i činilo mu se prirodnim prijeći na drugu, u krčmi biti svoj na svome, da ga nitko ne može izbaciti, piti lijepo po nabavnoj cijeni i puniti vlastite umjesto tuđih džepova. Kako bi to uopće moglo loše završiti?

Poslije duljeg premišljanja, unajmio bi negdje nekakav lokal, nečuveno povoljno, na dvije godine, obojao zidove, izribao zahode, kupio polovni mramorni šank, stolove i stolice, objesio nekakve slike, nekakve gole ženske pod slapovima i konje u trku, i nakon svega uzeo brižljivo, s ljubavlju birati pića. Jer u njega se, naravno, neće piti domaći špiriti, kiseliši i mirogojčeki. Ne, prijatelji, on će držati samo najfinije viskije, konjake i džinove, prvorazredne pelješke plavce i belgijske samostanske pive.

Njegova je agonija trajala, po prilici, šezdeset dana. Odmah se na svečanom otvorenju popilo skoro dvije stotine boca skupog alkohola, a sve, jasno, džaba. Prije nego je pravo i počelo raditi, ugostitelj je bio trideset hiljada kuna u gubitku, a ni nastavak poslovne avanture nije mu bio naročito vedriji. Lijepa je strana posla da su mu svakodnevno dolazili prijatelji, socijalni je život gazdi naprosto procvao, smijao se kao poremećen zovući stalno nove runde pića za obješenjake. No, s druge strane, krčma nije Fejsbuk.

Tko ima krčmu, nema puno prijatelja. Nakon mjesec dana naivac je otkrio kako je njegova financijska stvarnost negostoljubiv arktički pejzaž s pokojom jadnom mahovinom i lišajem na golim stijenama. Jedva je imao za dio duga dobavljačima, konobaricu i Elektroprivredu morat će zamoliti da se strpe.

Drugi je mjesec proveo sasvim sam za šankom, u mraku, cugajući žalosne ostatke peljeških plavaca i belgijskih samostanskih piva i shvaćajući napokon zašto je najam lokala bio onako jeftin. Ulicom nitko nije prolazio. Na kraju je na staklo stavio natpis “zatvoreno zbog preuređenja”, zaključao i otišao da se nikad više ne vrati na to prokleto mjesto.

Nećete možda isprva opaziti sličnost, ali ovako nekako ide i priča o našoj hrvatskoj državi, koja se rodila u krvi i ognju nakon dugih devet stoljeća patnje u tuđinskom ropstvu. Čitam ovih dana kako neke hadezeovske omladince, navodno marketinške genijalce, samoproglašene pionire digitalnog oglašavanja u nas, Državno odvjetništvo istražuje zbog muljanja s porezima. Domišljati su nevaljalci, mamicu im lopovsku, strpali nekakve milijune u džepove. Pokazali su kako su po svemu dostojni nastavljači svojih slavnih stranačkih tradicija.

Mladi domoljubi i katolici, hodočasnici u marijanska svetišta, koji slušaju klape, Thompsona i Škoru, nose dresove s crvenim i bijelim kvadratićima i slikaju selfije s predsjednicom, rade sve kao i njihovi stariji uzori. Kraj njih nikada neće biti zaboravljena besmrtna nedjela Kutle, Todorića, Sanadera i niza drugih velikana koji su na ovaj ili onaj način, više ili manje oštetili, što se kaže, državni proračun.

Gotovo trideset godina se to ponavlja, tako turobno jednolično sve od Franje Tuđmana do Andreja Plenkovića da se jednom neizbježno upitate, dobro, koji je njima kurac? Ti hadezeovski kriminalci, zar su degenerici da ih policajci i tužitelji stalno, opet i opet i opet i opet, već generacijama hvataju u šest istih nemaštovitih imovinskih delikata? Zar su zbog toga pravili državu, da bi ih država hvatala nakon što je opljačkaju? Ako nisu potpuno slaboumni, ne razumijem, koji je smisao, koja je njihova ideja vodilja?

A onda mi se ukazalo, kao blesava Bogorodica malim hercegovačkim pastirima i Zdravku Mamiću, to s državom je kao i slučaj opisan na početku. Devet krvavih vijekova naši su ljudi pili sad u franačkim, sad u mletačkim, sad u austrijskim, sad u mađarskim, sad u turskim, sad u srpskim krčmama, sve sanjajući kako će jednom, akobogda, otvoriti svoju. Mrzilo ih je vazda drugima plaćati cugu jer i oni su shvaćali taj biznis. Koliko može biti teško napraviti svoju državu? Kako bi to uopće moglo loše završiti?

I onda su hadezeovci na koncu registrirali ugostiteljski obrt, napravili mjesto gdje su napokon samostalno i suvereno bumbili, svoji na svome, u krčmi gdje su svi domaći. Što znači da ne plaćaju. Došao bi Kutle, naručio za dvadeset ljudi, pa još jednom, i još jednom, a kad bi dva sata kasnije pokušao platiti, gazda bi kod šanka samo podigao ruku i viknuo: “Miro, dobro je!” Drugi put navratio je Ivo Sanader s ekipom, pa su se i oni napili kao životinje, ministar Božidar Kalmeta četveronoške hodao do auta, a i njima ista stvar:

“Ivo, sve je na kuću!” “Ne, ne, momci, oprostite, ja in-zi-sti-ram!” pobunio se Sanader odebljalim jezikom prtljajući po novčaniku, ali sve je bilo uzaludno. Ni za živu glavu nisu mu htjeli naplatiti, njegov novac kao da nekako nije vrijedio. I sve se tako do dana današnjeg ponavlja s novim hadezeovcima, pa i sasvim mladima, koji se možda nisu i rodili kad je Franjo Tuđman otvorio u proljeće devetsto devedesete.

Međutim, nevolja je s krčmama, ne trebam vam vjerojatno ni objašnjavati, da ne mogu svi u njima biti domaći. Da bi poslovale, krčme moraju imati i nekakve goste, neke koji nisu svoji na svome, ne piju džabe ili na veresiju. Ima, istina, i takvih, nas kretena koji mrzimo sve što je hrvatsko, a koji ipak uredno i na vrijeme, do zadnje lipe namirujemo sve svoje obaveze. Ali nema nas previše. Nema nas ni približno dovoljno da bi naša hrvatska krčma uspješno poslovala i da ne bi jednog dana završili s natpisom “zatvoreno zbog preuređenja” na prašnjavom izlogu.

Bili bi vam zahvalni ako podrzite nas sajt otvaranjem oglasa ispod i na vrhu