ANTE TOMIĆ - Nema ništa loše ako ste ostali trijezni i sami

Ante Tomić, kolumna za Jutarnji list

Pijete li alkohol svakako ste imali večeri na koje niste ponosni. Osobito je gadno s onima kojima piće oslobodi potisnutu mržnju i gnjev, nekakva nesreća provali, nekakva se gadna džukela oslobodi s lanca, crna se žuč iz njih prolije, budu mračni, otrovni, neugodni, čak i nasilni. Od dvije čaše sasvim poživinče. Na obiteljskom okupljanju pljusnu ženu, šakom udare njezina brata, njezinom tati čelom raskrvare nos, mami iščupaju busen kose, susjedu odgrizu komad uha, nogama šutiraju policajce dok ih sputavaju lisičinama, a sutradan piljeći u pod, krotko i posramljeno kao sjemeništarci kojima su našli pornografski magazin pod madracem, slušaju kako im prekršajni sudac izriče obaveznu mjeru liječenja alkoholizma.

Ipak, nije uvijek zabavno ni s veseljacima. Kad čovjek nalije tikvu i sve mu je divno. On je humanist, voli cijeli svijet, ili najmanje sve Hrvate. Zagrli vas raščupan, razdrljen, zajapuren, bazdeći na znoj i graševinu, pa vam na uho zaurla “Vilu Velebita” ili “Ustani bane”, a vi se s čežnjom sjetite vremena kad se zbog toga išlo u zatvor. Pijanci koji pjevaju rodoljubne budnice i napitnice zaista ne bi smjeli slobodno hodati ulicama. Nije ni ženama ugodno s njima. Sami se sebi čine neodoljivi i nekakvim se jadnim šalama uvaljuju do jednoj nesretnici u prostoriji, dok naposljetku ne nađu jednu koja je pijanija od njih, te se s njome šeprtljavo pohvataju u jednoj sobi, i naposljetku padnu i zahrču jedno kraj drugoga, on s penisom umorno naslonjenim na raskopčan šlic, ona s najlonkama oko koljena.

Mogao bih vam dugo pričati o tome jer sam i sam jednom znao biti razularen kad bih popio. Kad bih se ujutro mamuran i glavoboljan sjetio prethodne večeri, stresao bih se od nelagode i krivnje. I premda su me tješili da nisam bio strašniji od drugih, već sam, dapače, bio i simpatičan i drag, meni to nije pomagalo. Bila mi je odbojna osjećajna, bučna, brbljava i napasna verzija sebe, i sve ono dodirivanje, tuđe ruke na ramenima, tuđe čelo naslonjeno na moje čelo, intimne ispovijedi neznanaca nad smrdljivim pisoarima u gostionicama, hrvatske pjesme.

Glupe hrvatske pjesme bile su možda najgore. Ništa me vjerojatno nije ispunjavalo takvim sramom koliko mutna uspomena da sam sudjelovao u skupnom nacionalističkom revanju o nekakvom šupku s banskim naslovom. Brrr! To je sranje jednom moralo prestati. Pa je i prestalo. Alkohol sam počeo samo iznimno rijetko piti i već drugu čašu odbijem. Pijan nisam bio još od fakulteta, dulje od dvadeset pet godina.

Kad čuju da ne pijem, ljudi obično pogrešno pretpostave da sam imao problema s pićem, da mi je stradala jetra i drhtale ruke, ili da sam bio incidentan tip, tukao se s ugostiteljskim personalom, a jedino što je meni zapravo smetalo bila je srdačnost, ono što većina inače doživljava najboljom osobinom pijanstva. Dok drugi, kao što znate, piju da bi se opustili, odvažili, oteli teroru superega, pobijedili svoju sramežljivost i lakše se povezali s drugima, da bi u bistrom destilatu nekog voća otkrili metafizičko bratstvo sa svim ljudima, ili makar s pripadnicima svoga naroda, meni je ugodnije ostati trijezan i zakočen, po strani, neuključen u društvenu mrežu, budnog, opreznog i sumnjičavog uma. I ne znam da sam ikad zažalio zbog toga.

Naprotiv, mnogo mi se puta potvrdilo kako sam dobro izabrao, naročito u prilici poput ove, u zajedničkom ushitu nakon jedne velike pobjede, gledajući kako prsate plavuše pijano hvataju nepoznate muškarce, razdragano ciče i skaču, grle se i ljube sa svima redom. Sve te suze i slina, Isuse Kriste, ne možeš tjelesne tekućine dijeliti s tako mnogo ljudi. Ako ni zbog čega drugog, nije higijenski. Viđao sam već takve slučajeve, popiješ samo dvije votke, a sutradan, osim migrene, imaš i gljivičnu infekciju.

“Ti se baš ne znaš zabavljati”, reći ćete mi sada zacijelo, kao što su mi mnogo puta dosad rekli, a ja ću se složiti s vama. Moj doživljaj zabavnog zaista nije po mjerilima većine. Jednom mi je to smetalo, želio sam biti poput drugih i ustrajno se napijao, ali onda sam odustao. Rasterećen od očekivanja drugih, naručio sam espresso i vodu i shvatio da mi se tako više sviđa, da se ne želim osloboditi inhibicija.

Naprotiv, moje su mi inhibicije drage, dobre su prema meni. Nizašto se ne bih odrekao svojih inhibicija. Ako ne moram, ne bih razgovarao s nepoznatima, i ne osjećam se loše jer ne znam srdačno i živo konverzirati s čovjekom kojega prvi put vidim ili zato što ne pjevam dok svi oko mene pjevaju.

Pišem ovo jer znam da je negdje vani u svijetu mnogo njih nalik meni, koji također ne piju i ne pjevaju uglas. U redu, bila je velika i lijepa hrvatska pobjeda i, naravno, bilo vam je drago zbog nje. Radovali ste se zbog naših momaka, ali na svoj suzdržani i tihi način. Niste poželjeli zbog toga skočiti u fontanu, popeti se na stablo ili se voziti na automobilskoj haubi. Dok je na ulici ključala radost, ležali ste u sobi s knjigom u ruci i spustili je možda na trenutak osluškujući zvona, sirene i urlike.

Nasmiješili ste se jer nemate ništa protiv tih ljudi, ali jednako tako niste poželjeli biti na ulici i povezivati se s gomilom, doživjeti ono navodno sveto narodno jedinstvo. Pijano mnoštvo u dresovima vas možda čudno uznemiruje, kao što mene uznemiruje. I s vama je, kao i sa mnom, mislim, sve u redu. Nema ništa loše ako ste ostali trijezni i sami. Samoća je super. Jedan je manje poznati hrvatski mislilac s konca dvadesetog stoljeća lijepo rekao: “Ja sam jedan, a takvih je malo”.

Bili bi vam zahvalni ako podrzite nas sajt otvaranjem oglasa ispod i na vrhu