BORIS DEŽULOVIĆ - Plavi vulkan zajedništva

Boris Dežulović, kolumna za portal N1

Naravno da od megaprojekta nacionalnog stadiona na koncu, i na svu sreću, neće biti ništa – kao što ništa od njega nije bilo svih ovih godina, sve otkako je Milanu Bandiću i HNS-ovoj mafiji palo na pamet da bi zvučno kršteni Plavi vulkan na zagrebačkoj Kajzerici trebao biti novi hram hrvatskog fudbala - pa se tako i javni razgovor o toj temi može bez težih posljedica prizemljiti, i iz civilizirane i kompetentne rasprave izmjestiti u prostor prigradskih krčmi i stadionskih tribina.

Za potrebe takve diskusije može se tako navući oznojeni dres, upaliti bengalka i stvar postaviti poput navijačkog transparenta. Recimo: za koji bi kurac država, odnosno porezni obveznici, odnosno mi svojim parama gradili novi Dinamov stadion? Recimo: kako ste točno – osim na lošoj kompjuterskoj simulaciji - zamislili da, recimo, navijači Hajduka navijaju za domaćina na stadionu koji se zove Plavi vulkan?

„Kad ćemo, ako ne sad?“, retorički, eto, pitaju jahači na krijesti euforičnog vala nakon senzacionalnog finala Svjetskog prvenstva, jednako kako su pitali prije točno deset godina, kad je predstavljen projekt veličanstvenog Plavog vulkana, i jednako kako su pitali prije točno pet godina, kad je nogometni savez – sjeća li se više itko te fantastične ideje? - ambiciozno najavio kandidaturu za domaćina Europskog prvenstva 2020., prvi put izloživši ideju da Dinamov Plavi vulkan bude „naš Wembley“: „Kad ćemo, ako ne sad?“

Na sreću, rekoh, od toga vulkana neće biti ništa, kao što nije bilo ni tada, pa tako ta tupava epizoda ostaje tek kao lijepa ilustracija nesporazuma u javnoj komunikaciji i kratkog spoja u nacionalnom konsenzusu, onome što se nekad zvalo bratstvom i jedinstvom, a danas hrvatstvom i, kako ono, da – zajedništvom.

Tek, eto, što se s Markom Perkovićem na Jelačićevu trgu to mitološko hrvatsko zajedništvo raspalo poput ovčjeg leša na divljem deponiju, genijima je pala na pamet nova blistava ideja: davno projektirani zagrebački gradski, dakle Dinamov stadion - prigodno, da ne bi bilo nikakvih nesporazuma, nazvan Plavi vulkan - gradonačelnik Zagreba i najizdašniji sponzor zaštićene mafijaške udruge Dinamo, zajedno s bossovima Dinamova nogometnog saveza, jednim su potezom kemijskom olovkom u dnu ugovora naumili pretvoriti u nacionalni stadion i hram hrvatskog zajedništva, na kojemu će igrati Dinamo nevješto prerušen u hrvatsku reprezentaciju, i na koji će – evo, ja se sav ježim već i dok pišem - isti čas pohrliti navijači iz Istre, Primorja, Like, Korduna, Slavonije i Herceg-Bosne, srca ponosnog, sve na čelu s najvatrenijima, onima iz Splita i Dalmacije.

Sedam puta čitali su geniji ovako sročen projekt, i nisu našli nijednu jedinu grešku, ma nijednu sitnu rupicu u planu. Što bi uopće moglo poći krivo? Torcida i Bad Blue Boysi zajedno u Plavom vulkanu. Možda još samo da im podijele plave bengalke - to je odlična ideja, piši mala - i puste s razglasa „Sveto ime Hrvatska“.

Nacionalne stadione imaju samo drevne, velike i tradicionalne nogometne kulture, ili pak one posve nenogometne, kojima je takav jedan, obično maleni neki stadiončić u predgrađu, sasvim dovoljan. Zamisao pak s Plavim vulkanom bila bi usporediva jedino s idejom, recimo, Aleksandra Vučića da Beograd i Srbija novi nacionalni stadion neobična oblika sagrade na mjestu stare Marakane, i da ga nazovu, štajaznam, Crveno-bela fontana. Kažem, „bila bi“, jer tako nešto čak ni u šizofrenoj Srbiji nikome nikad na pamet pala ne bi.

Nogomet, naravno, u ovoj priči nije važan: ideja da bolno podijeljena Hrvatska, čak i kad bi imala para kao Norveška, kao svetište nacionalnog zajedništva gradi stadion kluba oko kojega je podijeljena možda i više nego oko ičega drugog, lijepo ocrtava terminalnu fazu sljepila kod arhitekata hrvatskog bratstva i jedinstva. Jedno je, naime, kad prividno ujedinjenu Hrvatsku u bučan kaos podjela gurne neki ne odveć prepametni zadarski klinac koji se loži na Thompsona i gene kamene, a sasvim nešto drugo kad takav bučan kaos ispadne rezultat upravo pomno promišljene strategije svehrvatskog zajedništva.

Takva je i „akcija stadion“, samo lijep, neobično plastičan primjer kako Hrvatsku nitko uspješnije ne dijeli i ne razjedinjuje od onih što je utjeruju u zajedništvo. U vrijeme Jugoslavije cinici su takve stvari prilično precizno nazivali „raspirivanjem bratstva i jedinstva“. Cinici, jasno, nemaju ništa protiv podjela – uvijek se bolje skeptično dvoumiti nego histerično jednoumiti – pa se i danas iz nekog razloga boje raspirivanja svenarodnog zajedništva.

Nije pri tom Plavi vulkan tek simbol jeftinog zajedništva. Stvar, naprotiv, i jest u tome da to zajedništvo uopće nije jeftino. Štoviše, košta između stotinu pedeset i petsto milijuna eura. I to je, da se ne zajebavamo dalje, cijela priča: cijena mitološkog hrvatskog zajedništva uvijek je dovoljno previsoka da se u nju stigne ugraditi svaki kriminalac, sitni lopov, prevarant i konjokradica iz počasne lože. Nema, eto, boljega primjera za to od Plavog vulkana.

A kad je stvar postavljena tako simbolički, može se navući i simbolički dres i upaliti simbolička bengalka, pa i pitanje, radi lakšeg razumijevanja, simbolički postaviti kao navijački transparent. Recimo: za koji bi kurac navijači Hajduka svojim parama gradili novi Dinamov stadion?

Bili bi vam zahvalni ako podrzite nas sajt otvaranjem oglasa ispod i na vrhu