Domoljub možete biti svaki dan, a pritom ima puno važnijih stvari od nogometa

Bojana Mrvoš Pavić, kolumna za ''Novi list''

Pola milijuna ljudi dočekalo je u Zagrebu »Vatrene« – koliko samo snage, energije, pozitivne sile na jednom mjestu! Nije ljudima bilo teško satima stajati na suncu, potegnuti do Zagreba odakle god. Ponosni smo, i neka smo, na sve, ratne i sportske bitke koje smo izvojevali, no koliko smo energije spremni uložiti u svakodnevno domoljublje?

Zamislimo da je samo desetina ljudi koji su došli pozdraviti nogometaše, u travnju ove godine na Markov trg došla podržati Sašu Pavlića u borbi za lijek djeci. Zamislimo da svaki deseti Hrvat s grandioznog dočeka odluči volontirati za neku dobru svrhu, angažirati se lokalno ili nacionalno na rješavanju nekog problema. Da počne prijavljivati svaku nepravilnost koju uoči, i da sam nepravilnosti ne čini; da se uključi u javne rasprave o zakonima koje država donosi.

Zamislimo da svaki peti Hrvat, koji je bio spreman stajati satima na suncu radi dočeka, prestane govoriti kako su mu kante za sortiranje otpada predaleko, pa sve baca u smeće. Da svaki četvrti zaposleni Hrvat s dočeka prestane biti ljut na cijeli svijet pa odradi posao najbolje što može, a svaki mu poslodavac onda to pošteno i plati.

Zamislimo da svaki poljoprivrednik s dočeka, ili svaki trgovac, majstor ili poduzetnik više nikad kupcu ne podvale »mačka u vreći« kako bi zaradili koju kunu više; da svaki nastavnik djeci barem jednom tjedno u razredu ispriča i nešto korisno iz svakodnevnog života, što će djeca pamtiti, a da svaki liječnik, odvjetnik, policajac ili novinar rade samo onako kako im profesionalna etika nalaže.

Zamislimo da nitko s dočeka više nikad ne uzme što nije njegovo, a dobije ono što je zaslužio. Nedavno sam u jednom njemačkom gradu čovjeka pitala zašto nitko ne veže svoje bicikle i kako se ne boji krađe. »Zato što su to naši bicikli!«, odgovorio je, začuđen mojim pitanjem.

Danci plaćaju najviše poreze u Europi, no najsretniji su europski narod ne unatoč porezima, već zbog njih – znaju da će njihov novac biti iskorišten za opće dobro. Ujedno je, međutim, i skoro svaki Danac član nekog kluba, udruženja, angažiran na rješavanju malih i velikih problema.

Domoljublje je siromašnom starom udovcu u haustoru pomoći s porcijom viška od ručka; nazvati policiju svaki put kad drugi susjed mlati ženu jer to nije »njihova stvar« već nasilje; žaliti se na natječaj na kojem je prošao uhljeb umjesto najkvalificiranijeg kandidata; zatvoriti vodu dok peremo zube; prošetati pa i tih vražjih sto metara do spremnika za plastiku, i prošetati dvije stanice umjesto da pokrenemo auto.

Domoljublje je tolerancija prema svima onima »drugačijima«, čiji je ovo također dom, jednako tako i prema onima koji bježe od rata, siromaštva i gladi, i žele da im Hrvatska dom postane. Država su ljudi, društvo, priroda, kulturna dobra i kultura – sve ono što ne pripada samo nama nego i onima koji iza nas dolaze. Domoljublje je trud svakoga od nas da postane promjena koju želi vidjeti u svijetu.

Nemojmo misliti da je uzalud, i da je kap u moru, nije, svaki naš mali doprinos itekako čini razliku.

Bili bi vam zahvalni ako podrzite nas sajt otvaranjem oglasa ispod i na vrhu