Hoćemo li prizemljiti civilne avione kako bi se našim nebom šepurili - Fantomi?

Branko Mijić, kolumna za ''Novi list''

To je dokaz partnerstva i suradnje, osobno je pozdravio slijetanje triju izraelskih borbenih aviona F16 Barak i slikao se s njima na vojnom dijelu aerodroma Pleso premijer Andrej Plenković.

Samo dan kasnije, s civilne piste, piloti, stjuardese i aviomehaničari »Croatia Airlinesa« poručili su Plenkoviću da ih je izigrao te da 8. kolovoza stupaju u štrajk. Mogli bismo sada nabrajati sve nedaće, dubioze i proturječja koja svih ovih godina prate državnog avioprijevoznika (navedimo samo da gubitaš koji se bori za opstanak već dvije godine nema stalnu već v. d. upravu!?), no ova avionska diskriminacija ukazuje na jedan indikativni hrvatski sindrom ili bolje rečeno bipolarni afektivni poremećaj.

Kada su u pitanju izdaci za vojnu industriju, konkretno 500 milijuna dolara za polovne 30 godina stare izraelske zrakoplove, onda ništa nije skupo ni nemoguće. Kada za civilno zrakoplovstvo nedostaje 50 milijuna kuna, onda je to nemoguća misija. Nije to jedini primjer, u Hrvatskoj je militarno i militantno uvijek ispred građanskog i uljudbenog.

Nije besplatno to što su izraelski zrakoplovi prevalili toliki put kako bi u jednom naletu uveličali obljetnicu »Oluje«, ali Hrvatsku će još skuplje stajati ako usred turističke sezone »CA« stupi u štrajk. Osim izravnog gubitka od 800 tisuća eura na dan, sedam tisuća svakodnevnih putnika sigurno neće više vidjeti Hrvatsku kao poželjnu destinaciju. No što je to u našem biću kada manički i orgazmički doživljavamo vojne avione s bombama do poda, dok smo impotentni i depresivni kada treba letjeti civilnim krilima?

Kada se spominje i hvali »suradnja i partnerstvo Hrvatske i Izraela«, nismo li mogli, kad već kupujemo njihove borbene zrakoplove, uvesti iz Izraela i ono po čemu je globalno i civilizacijski prestižan? Sigurno bi nas manje od tri milijarde kuna stajalo da smo u naše društvo ugradili izraelski obrazovni sustav u kojem je naglasak na praćenju nadarene djece i njihovom školovanju. Zahvaljujući svom sustavu obrazovanja, Izrael je postao državom s najvećim brojem nobelovaca, s najviše startupova i inženjera po glavi stanovnika, državom s tri tisuće visokotehnoloških kompanija čiji godišnji izvoz od stotinjak milijardi dolara je 90 posto rezultat znanosti i tehnoloških otkrića.

Ne bi bio nikakav problem da premijer Plenković hvali izraelske avione, ni taj, za nas golem novac koji ćemo izdvojiti za njihovu kupnju, ne bi bio presudan, ako bismo istodobno iz državnog proračuna izdvajali barem približno onoliko koliko Izrael izdvaja za obrazovanje i znanost, rekordnih 4,25 posto BDP-a. Izraelski piloti najbolji su na svijetu, ali snaga Izraela nije prvenstveno u oružju već u centrima izvrsnosti u kojima se svake godine selektira pet tisuća nadarene djece.

U tome je kvaka, u tome se krije naš osnovni problem. Danas razmišljamo i ulažemo u ono što nam je trebalo prije 25 godina, umjesto da se zapitamo kako će se svijet i civilizacija razvijati i kako će izgledati za 25 godina? Hoćemo li i tada prizemljiti civilne avione kako bi se našim nebom šepurili Fantomi?

Ili ćemo poput Ikara jednom zauvijek tresnuti o zemlju?

Bili bi vam zahvalni ako podrzite nas sajt otvaranjem oglasa ispod i na vrhu