Zabranitelji bi sada zabranili i ojkanje. A da malo počnu čitati knjige?

Goran Vojković, komentar za portal Index

Iz moje radioamaterske udruge proizišlo je preko 30, ne branitelja, nego dragovoljaca Domovinskog rata. Zanimljivo, danas gotovo nitko nije u nekoj veteranskoj udruzi. Većina ni u mirovini. Bore se zajedno s nama drugima oko ove sadašnje borbe - egzistencije. Poreza. Održavanja obrta ili firme. Rada u privatnim firmama po Splitu.

Kada su išli u rat, ne mogu se sjetiti da je itko išao kako bi sutra nekome nešto zabranjivao. Kako bi ikome išta ograničavao. Išli su se boriti za demokratsku Hrvatsku, onu u kojoj svatko može govoriti što želi, ali i pjevati što želi. Stoga danas prilično smiješno zvuči kada se netko pobuni protiv pjesme. Ali ono što se dogodilo u Petrinji nije više ni smiješno, nego je tužno. Naime, javili su se ratni veterani iz Petrinje, pripadnici nekoliko veteranskih udruga, koji u tom gradu žele zabraniti festival ojkanja. Festival nematerijalne hrvatske kulturne baštine. Nešto kao da idete zabraniti izložbu paške čipke ili dalmatinske narodne nošnje.

Sjeli su pred kamere i počeli valjati gluposti zbog kojih bi iz glazbenog odgoja u osnovnoj školi dobili jedinicu. Hrpa udruga, pa onda hrpa izjava, pa licitiranje brojem poginulih… Sve zato što petrinjski pododbor Srpskog kulturnog društva Prosvjeta želi 25. kolovoza održati treći Festival ojkača, nečega što spada u - hrvatsku kulturnu baštinu.

Žele zabraniti festival hrvatske baštine

Hrvatska Wikipedia navodi: Ojkanje (ili treskanje, orzenje, rozganje) je najstarija vrsta pjevanja u Hrvatskoj. Ojkanje je ostatak predslavenskog balkanskog pjevanja s područja antičke Dalmacije (današnja Dalmacija, BiH i Crna Gora), koje su Hrvati usvojili i sačuvali. UNESCO-ov Odbor za nematerijalnu kulturnu baštinu svijeta 16. studenog 2010. uvrstio je glazbeni izričaj ojkanje na popis ugrožene nematerijalne svjetske baštine.

Ojkanje je u raznim oblicima najrasprostranjenije u Lici, Dalmaciji (osobito Dalmatinskoj zagori) i Hercegovini. Ojkalica se u Sinju tradicionalno zove rera, a u Imotskom i okolici te u zapadnoj Hercegovini ganga. Obično se ojkajući ispjevavaju kratki stihovi, najčešće šaljive rime. Gange ili gangalice su narodne pjesme koje se izvode na način primitivne polifonije, posebno raširene u okolici Imotskog.

Puno su papira ljudi iz Ministarstva kulture potrošili da bi se ojkanje stavilo na UNESCO-ov popis ugrožene nematerijalne kulturne baštine čovječanstva. Može vam se taj jednostavni napjev koji su u Velom Mistu ovjekovječili Strikan i Netjak sviđati ili ne, možete ga po današnjim standardima smatrati seksističkim - ali, eto, to pjevanje je naše, hrvatsko. Pretežito Dalmatinske zagore, Like i nekih dijelova Hercegovine. Kako u Lici ima i Srba, pjevaju i oni. Zašto ne bi?

Ako srpsko kulturno društvo organizira festival hrvatskog pjevanja - to svima služi na čast

To što srpsko kulturno društvo želi organizirati festival napjeva koji su od zaborava sačuvali upravo Hrvati, i vezuje se za Hrvatsku i Hercegovinu, to bi svima trebalo služiti na čast. I treba se održati upravo u Hrvatskom domu - jer je i kultura hrvatskih Srba hrvatska kultura, kao što je i Lijepa Naša hrvatska himna premda ju je uglazbio Srbin. To što bi neki u tom istom Hrvatskom domu umjesto ojkanja, napjeva popularnog u Imotskom ili Tomislavgradu, radije slušali Bojnu Čavoglave, komponiranu u 7/8 taktu specifičnom za Makedoniju i Južnu Srbiju - to je njihov problem.

Ovo ludilo oko traženja zabrana pjevanja i nastupa je zaista poprimilo nove razmjere jer se nakon srpskih pjevača traži zabrana nedvojbeno hrvatskog narodnog pjevanja (a krvna zrnca onima koji pjevaju nitko nema pravo brojiti). Čini se da je čelnicima nekih udruga vezanih za Domovinski rat postalo dosadno ili su zabrinuti vlastitom nebitnošću, jer izlaze sa sve glupljim i glupljim idejama.

Udruga predstavlja samo svoje članove, nikako svu populaciju veterana

Samo nemojte o tome da ''branitelji to žele''. Branitelja, danas veterana, u registru ima preko 500.000, velika većina su živi i aktivni te slušaju muziku od cajki do klasike, baš kao i ostatak hrvatske populacije. U obranu Hrvatske išli su ljudi različitog obrazovanja, socijalnog statusa pa i glazbenog ukusa. Što se stava raznih udruga tiče - udrugu danas, prema našim propisima, može osnovati troje ljudi, što znači da niti jedna udruga ne može reći da obuhvaća sve veterane, sve stradalnike ili sve pripadnike bilo koje druge kategorije ljudi vezane za Domovinski rat. Predstavlja samo i isključivo svoje članove.

Ova nova priča o tome tko će, gdje, kako i što pjevati nekima služi kako bi napokon dospjeli u novine i medije i pokazali se važnima, nakon što ih je HDZ uredno otjerao u prijevremene mirovine i odmaknuo od svakodnevnog života. No ovo nije Jugoslavija pa da milicija prati tko pjeva Vilu Velebita, a braniteljske udruge nisu SUBNOR. Da budemo jasni: tko će, gdje i što pjevati odlučuju i trebaju odlučivati organizatori nekog događaja, ne politika, ne udruge. Ako taj koji pjeva otpjeva nešto nezakonito, tu su DORH i policija.

Čelnicima raznih udruga stoga možemo poručiti - ako nemate pametnijeg posla, uhvatite se čitanja knjiga o baštini vlastite zemlje, a što se tiče ojkanja, jedan stih ostavljamo za kraj: "Što j' u pismi, to se pivat mora, koga vriđa nek' okrene leđa!"

Bili bi vam zahvalni ako podrzite nas sajt otvaranjem oglasa ispod i na vrhu