Genij Dina Rađe

Piše: Hrvoje Frančeski, tekst za Telesport


Moj odnos s košarkom počeo je suzama. Ne pobjedničkim, zbog nekog velikog trijumfa, niti suzama tuge zbog teškog poraza. Mala djeca su rijetko sposobna za ekstremne emocije u slučajevima koji se ne tiču direktno njih. Počeo je suzama jer me tog šestog četvrtog iljadu devesto osansdevete tata potjerao u krpe po običaju odmah iza crtanog, a prije Dnevnika. Pola sata kasnije Jugoplastika je započela svoj pohod na prvu europsku titulu.
Plakao sam u jastuk zamišljajući kako ću pobjeći od kuće, baš kao i svaki put kad ne bi dobio ono što želim. Bilo mi je svega pet godina i red se morao znati. Čak ni Jugoplastika nije bila iznad pravovremenog odlaska na spavanje. Sutradan u vrtiću nekolicina odabranih se hvalila kako su gledali utakmicu — ne toliko zbog utakmice same, koliko zbog činjenice da su im roditelji dopustili da tako dugo ostanu budni. Dvoboj sam pogledao kasnije tog dana u reprizi, u oblaku cigaretnog dima koji je ispunjao kuću mog strica u kojoj smo tad živjeli.
Uhvaćen u mreži euforije i dobrih osjećaja koji su vladali tijekom gledanja reprize, jer stariji su još uvijek slavili pobjedu, gledao sam utakmicu, zaljubljujući se u košarku. Djeca vole pobjednike. A kad ti pobjednici dolaze iz grada u kojem su se i sami rodili, kada s njima dijele tu poveznicu pripadanja, ta ljubav je tim još jača.
Okršaj protiv Maccabija gledao sam puno puta, poput dobrog filma iz djetinjstva kojem se uvijek vraćate. Gledao sam ga na ispeglanim VHS trakama i na sprženim CD-ovima koje su mi donosili košarkaški pirati u ofucanim Pežo 405-icama, i na zrnatim YouTubesnimkama čija se kvaliteta poboljšavala kroz godine. Bio je to trenutak kada je najtalentiranija splitska sportska generacija iskovala svoju krunu koju je do svog preranog kraja ukrasila s tri blistava dijamanta.
Taj prvi me osvojio. Bez gledanja, čisto iz sjećanja, mogu vam prepričati završnicu utakmice u Münchenu. LaVon Mercer ima šut iz kuta, promašuje, Toni Kukoč ne uspijeva osigurati defenzivni skok, a Ken Barlow, inače pick prve runde NBA drafta, skače u napadu. Kukoč ga duplira uz pomoć Dina Rađe. Barlow promašuje, i u tom trenutku splitski klub osigurava pobjedu. Rađa uzima skok, brzinski prosljeđuje loptu na desnu stranu do Duška Ivanovića. Crnogorac iz Bijelog Polja dribla spor kao blato, lukavo, mudro, mameći Izraelce da ga dupliraju. U trenutku kada stiže udvajanje Ivanović lobom pogađa Rađu koji neumorno istrčava kontru. Veliki Dino skače i zakucava kao da ima noge od federa, pa vitla rukama i leti prema suigračima slaveći. “75-66, 75-66”, viče Slavko Cvitković izgovarajući riječi od kojih se i dan danas naježim, “Jugoplastika je na krovu Evrope!”
Da nije bilo Kukoča i Rađe, pitanje je bih li danas pisao o košarci. Bili su tamo u formativnim godinama i ispisali priču koja i danas ima težinu. Taj trijumf u Bavarskoj bio je i svojevrsni izlazak Dina Rađe na međunarodnu scenu. Odigrao je već niz kvalitetnih utakmica na Olimpijskim igrama u Seoulu, ali pravu minutažu dobivao je uglavnom protiv autsajdera iz Kanade, Australije i Portorika, dok je u dvobojima protiv Sovjetskog saveza ipak igrao nešto podređeniju ulogu. To nije bio slučaj u Njemačkoj.
Dino je te godine bio MVP Final Foura. Protiv moćnog Maccabija zabio je 20 poena i zgrabio 10 skokova, zakucavajući u kontrama, pokazujući solidnu leđnu tehniku koju će kasnije razviti u nezaustavljivo oružje i igrajući discipliniranu obranu na kojoj je počivao uspjeh te neočekivano moćne Jugoplastike. Ta je utakmica zapravo udarila kurs Rađine karijere. Portretirala ga je kao timskog igrača koji na sebe može preuzeti više uloga, kao izuzetnog egzekutora iz različitih situacija i prvensvteno kao neumornog radnika s motorom koji se ne gasi.
Nekoliko godina kasnije, kada sam dovoljno narastao da mogu driblati loptom, često smo igrali basket na uličnom košu. Izvikujući imena igrača preuzimali smo uloge najvećih zvijezda košarke — od litavskih majstora, preko NBA zvijezda, do domaćih velikana. Letjela su imena sa usana brzo kao galebovi, spominjao se i Michael Jordan i Magic Johnson i Larry Bird, izvikivala su se imena Arvydasa Sabonisa i Patricka Ewinga, ali najveće svađe nastajale su kada bi trebali odrediti tko je tko od hrvatskih reprezentativaca.
Premda sam obožavao Kukoča, nikada nisam mislio da smijem biti on u našim kolektivnim fantazijama. Toni je igrao lepršavu košarku, letio je po parketu kao da je lišen težine postojanja, kao da egzistira na nivou koji nije od ovoga svijeta. Digli smo ga na pijedestal, to je zahtijevala njegova veličina i to ga je ujedno i činilo velikim.
Dinova veličina bila je drugačija.
Dinova veličina bila je upravo u tome što je bucmasti dječak s Brača na uličnom košu mogao uzviknuti “Dino Rađa!” i osjećati se ugodno u svojoj koži. Toni je bio nedodirljiv, Dino je bio dodirljiv. Bio je blizak. Izgledao je kao da puši dvije kutije dnevno, ujutro radi na općinskom bageru, a navečer lakoćom trpa Partizanu, Maccabiju, Barceloni ili Rocketsima. Igrao je košarku kao čovjek iz naroda, kao netko tko živi u tvojoj ulici, kao netko tko kupuje u lokalnom dućanu. U vrijeme najvećeg mitologiziranja zvijezda, Dina Rađu nismo mitologizirali. Za tim nije bilo potrebe. Imali smo dojam da ga dobro poznajemo*.
Baš zbog tog osjećaja smo ga obožavali. Kukoč i Dražen su bili gore, ali Dino… Dino je nekako bio tu. Što samo naglašava njegovu košarkašku genijalnost. Rađa je bio izaslanik krilatice Thomasa Edisona koja kaže da je genij “1 posto nadahnuće, a 99 posto znoj”. Radio je kao konj. Krčio je put leđima, odrađivao prljavi posao, borio se u obrani. Koristio je guzicu da radi blokove i drži protivnika na distanci pod košem. Primao je udarce i davao je udarce. I unatoč svom tom krvavo odrađenom poslu, u napadu je sjala njegovo nadahnuće. Ako vas nije mogao dobiti na snagu, dobio bi vas ili na inteligenciju ili na tehniku. Probijao je protivnike leđima, podvaljivao je lopte, vrtio je suparnike besprijekornim radom nogu, gađao horoke i fadewaye. Radio je prave male umjetničke predstave, a niski blok je bila njegova pozornica.
Njegova pozornica bilo je i finale protiv SAD-a u Barceloni u kojem je bio naš najbolji igrač, utrpavši Dream Teamu 23 poena. Njegova pozornica bio je i Boston Garden u kojem je svijetu pokazivao kako Europljani ne samo da mogu igrati u NBA-u, nego mogu biti glavni igrači najtrofejnijeg tima u povijesti lige. Njegova pozornica bila je i Grčka u kojoj je sjao i u Panathinaikosu i u Olympiacosu.
Ali ona najveća, meni svakako najvažnija, ostaje Jugoplastika.
Momčad koja je nadišla košarku, koja je postala pop fenomen. Momčad koja je stvorila toliko puno uspomena onima koji su bili dovoljno odrasli da se tog perioda mogu sjećati. Koja je ostala simbol jednog užasno sretnog razdoblja u Splitu, kada su žene iz tvornice čije je ime klub nosio izlazile u smjenama koliko je posla bilo, kada su turisti dolazili u valovima, kada se živjelo na ulicama. Split je tih godina bio otvoreni grad, sunčani lipi cvit Mediterana, a Jugoplastika njegov najsjajniji izložak, košarkaška avangarda koja je znatno utjecala na razvoj basketa u Europi. Premda je to nepošteno prema drugim igračima — Goranu Sobinu, Luki Pavičeviću, Dušku Ivanoviću, Žanu Tabaku, Velimiru Perasoviću, Zoranu Sretenoviću — tu su avangardu donijeli upravo Toni i Dino, zauvijek neodvojivi, poput Toma i JerryjaBatmana i RobinaLennona i McCartneya.
Ta je veličina konačno potvrđena i izvan parketa. Dino Rađa je primljen u Hall of Fame. Taj veliki igrač isplakao je pred ljudima krasan govor, zahvaljujući se svima, od čistačica do suigrača i trenera, zahvaljujući obitelji i sinovima, istim sinovima kojima je sa suzama u očima posvetio posljednji Jugoplastikin naslov, onaj osvojen 2003. u Zagrebu kada je pobjedu proslavio u stilu Reda Auerbacha, paleći cigaru na parketu. Spomenuo je sve ljude koji su obilježili njegovu karijeru, još jednom stavljajući momčad ispred sebe čak i u trenutku kada se mnoštvo okupilo da slavi baš njega. Govor nije čitao s papira, jer to ne rade ljudi koji žive u tvojoj ulici i kupuju u lokalnom dućanu.
Njegov ulazak u Kuću slavnih doživio sam i kao potvrdu vlastitog djetinjstva, kao potvrdu da su sve one noći provedene gledajući NBA u devedesetima, sati provedeni poskrivećki slušajući radio pod lancunima dok su naši igrali Svjetsko u Kanadi i suze isplakane u kušin kada mi starci nisu dopustili da gledam taj veličanstveni Jugoplastikin trijumf u Münchenu imale svoju vrijednost.
Rađa je postigao košarkašku besmrtnost. Unatoč tome, za mene će uvijek ostati blizak, ostati će onaj igrač iz djetinstva u čijoj sam se koži ugodno osjećao. Veliki, veliki radnik. Majstor poteza pod košem. Momčadski igrač. Šampion.
Jednom, dok sam čitao NBA izvještaj u Slobodnoj, tata se nadvio nad mene i rekao kako se po Splitu priča da Dino svakoj čistačici tutne u ruke po sto maraka kad dođe na Gripe. Bez obzira bila ta priča istinita ili ne, Dino Rađa je tako igrao košarku, kao da svima dijeli po sto maraka. I zato je velik. I zato zaslužuje biti u Kući slavnih.
Bili bi vam zahvalni ako podrzite nas sajt otvaranjem oglasa ispod i na vrhu