SLUČAJ ZAPREŠIĆ: Kako politički preživjeti prepoznatu manu mozga?

Nataša Škarićić, kolumna za portal Lupiga.com

Prije nego je postao ministar zdravstva, Milan Kujundžić je osam godina vodio jedan od najvećih kliničkih centara u zemlji, imao privatnu polikliniku osnovanu s 30.000 kuna temeljnog kapitala, jedno vrijeme paralelno obavljao dužnost predsjednika Upravnog vijeća KBC-a Zagreb, pomoćnika ministra zdravstva, ravnatelja bolnice i šefa Zavoda za hepatogastroenterologiju; takmičio se za predsjednika države, proučavao izvorišne osnove Ustava RH, bio član Vijeća HRT-a i predsjednik ili član mnogih političkih ili strukovnih udruženja, predavao na tri fakulteta, od toga na jednom u Bosni i Hercegovini, izlazio iz HDZ-a, osnovao smiješnu stranku Hrvatska zora, napravio preko 20.000 endoskopske retrogradne koledokopankreatografije, 35.000 ezofagogastroskopija sa svim oblicima intervencija (zaustavljanje krvarenja, polipektomije, mukozektomije, dilatacije i stentiranje jednjaka i dvanaesnika), preko 20.000 kolonoskopija i preko 30.000 ultrazvuka.

Budući da je na mjestu ravnatelja bolnice neprekidno radio što i svi drugi stranački postavljeni ravnatelji bolnica – kaos – da je u bolnici za vrijeme njegove kraljevine neometano radio barem jedan pravomoćno osuđeni seksualni zlostavljač pacijentica, zatim jedan koji je bezbroj puta prijavljivan jer je pacijenticama govorio “prvo mi se naguzite, a onda lezite onako kako vi žene najviše volite, na leđa s jako raširenim nogama”, da je javno prozivan za užase na neurologiji, da je s mjesta pomoćnika ministra smijenjen jer se doznalo da obilazi grob ustaškog poglavnika Ante Pavelića, da je u KBC-u Zagreb odradio dekapitaciju Josipa Paladina, a zatim hladio neku stvar, da je kao kandidat za predsjednika države zagovarao izbacivanje antifašizma iz temelja države, da je njegova stranka Hrvatska zora uspjela jedino po tome što je proustaški portal Dnevno.hr okrivio udbaše za to što stranka nije uspjela, i tako dalje i dalje, logično je da ga se nakon svega toga dodatno politički promovira i postavi za ministra zdravstva, umjesto da ga se pusti da na miru baulja s kolonoskopom, s obzirom da nije poznato da je s njim napravio ikakvu štetu. 

Igralo se na sigurno. Na vrhu jednog prevažnog i potpuno devastiranog sektora, Kujundžić je skoro cijelo bogomdano vrijeme potrošio pregovarajući s liječnicima obiteljske medicine da im konačno pokloni ordinacije primarne zdravstvene zaštite - naše ordinacije, moje, vaše, svačije, bez našeg pristanka - te konačno, sastavljajući zakon kojim liječnicima poklanja ordinacije obiteljske medicine, a onda je idilu najednom prekinuo zaista grozan događaj u Zaprešiću. Mladić je usred grada umirao, hitna pomoć s liječnicima došla je 27 minuta nakon prvog poziva, a mladić je već bio mrtav. 

Dok je ova hitna pomoć jurila prema Zaprešiću, na drugom je kraju grada umrla još jedna osoba. Šefovi zavoda za hitnu medicinu odmah su priznali da nemaju dovoljno timova i da je cijela mreža puna rupa; kaotičan je sistem reagirao s mnoštvom kontradiktornih informacija o razlozima takvog stanja, javnost je ostala u žalosti i strahu da se ovako nešto može dogoditi svakome. Pristojan čovjek i pristojna Vlada u takvom trenutku kolektivno pogne glavu, izraze sućut vlastitim žrtvama - pa taman da ih vodi misao da idući put moraju biti oprezniji kad rade sranja - no što rade osoba i stranka s psihopatskom političkom prošlošću? Oni, da ne povjeruješ, makar si sve njihove užase vidio milijun puta, čekaju da patolog obavi zadatak čačkanja po medicinskoj prošlosti mrtvog tijela, ne bi li se tu našlo nešto što bi izmijenilo tok povijesti od trenutka kad je Kujundžić bio samo katastrofa u javnom zdravstvu, do trenutka kada je to postalo očito svima. 

I zaista, otkriveno je da je mladić imao “neprepoznatu srčanu manu” i da je, prema tome, morao umrijeti, pa ministar mirne savjesti može nastaviti srkati čaj, namještati sombrero ili što već radi da bi uredio raspadajuće zdravstvo. Proći će, misli Kujundžić, ova medicinska glupost u idiotskoj javnosti i nitko se neće sjetiti činjenice da iz vrlo jednostavnog razloga nikada nećemo znati je li mladić morao umrijeti - jer vražja hitna pomoć nije došla na vrijeme da ga proba spasiti – i da je u tome cijeli užas ove priče. 

Teško je plakati nad sudbinom neke apstraktne prevarene javnosti, ali kad čovjek sluša onog nesretnog oca koji već nekoliko dana na zaprešićkom trgu javno traži pravdu za smrt sina i sad naivno i nevino kaže da ne vjeruje obdukcijskom nalazu, dođe ti da Kujundžića politički zakopaš, pa oživiš, pa tako nekoliko puta, sve dok ne osjeti neko čudno meškoljenje u srcu, od ranije neprepoznate mane koja se zove savjest. Sve što je taj otac želio je da smrt njegovog sina dobije bar nekakav smisao, koji je vidio u nadi da će se nešto promijeniti i da se ništa slično neće ponoviti, no eto ga sad potpuno rastrganog između dvije nevjerice; da mu je sin morao umrijeti zbog srčane mane, a da s druge strane postoje ljudi koji će preživjeti bez srca i bez mozga. 

Kraj priče, ova Vlada više ne može nadmašiti samu sebe.

Bili bi vam zahvalni ako podrzite nas sajt otvaranjem oglasa ispod i na vrhu