ANTE TOMIĆ - Nacionalisti su skorojevići. I svi su isti - Hrvati, Srbi, Makedonci...

Ante Tomić, kolumna za ''Jutarnji list''

Makedonci su tradicionalno vrsni konjanici, shvatio sam prije nekoliko dana hodajući Skopljem. Oni jašu uznositi kao svijetli veziri, romantični kao kršćanski vitezovi, srasli sa sedlom kao okrutni mongolski ratnici, tjeraju svoje vrance i riđane poput Apača na desecima spomenika makedonskim velikanima koje je vlast posljednjih godina podigla u centru glavnoga grada. Veličanstveni su to prizori, kako su konji inače veličanstveni, osobito ako su temperamentniji, živahnije prirode, a konji ispod makedonskih vojskovođa, kraljeva i revolucionara često nisu dobroćudni i krotki, umiljate životinje koje će ti pojesti kocku šećera s dlana. To su divlji pastusi, propinju se prednjim nogama kao na naslovnici Laso romana, izbezumljeni, zapjenjeni, iskolačenih očnih jabučica i iskeženih krupnih zuba. Griva i rep vijore im se na vjetru. Sudite li po spomenicima na trgovima i križanjima, zaključili biste da je makedonska povijest kao neki rodeo show.

Tko god je u Makedoniji ikad držao do sebe i svoga položaja, očito je u štali imao najmanje jedno čistokrvno arapsko grlo. Istina, unuka Goce Delčeva pobunila se protiv spomenika svome pretku tvrdeći da on nije bio jahač. Slavni je ustanik, kazala je, svuda išao pješke, ali njezinu primjedbu tadašnja vlast nije uvažila. VMRO DPMNE, glavna makedonska politička snaga, nema običaj zamarati se istinom ako mu laž ljepše zvuči.

Nije to, kao što znate, rijetkost, svi nacionalisti falsificiraju povijest, ali drskost makedonskog falsificiranja u prikazu vlastite veličine i značaja zaprepastila bi i najneskromnije. Nizom lažnih antičkih spomenika, betonskih neoklasicističkih slavoluka i baroknih pročelja od gipsa, VMRO DPMNE napravio je od Skoplja jedno sasvim izmišljeno, fantastično mjesto. Ali samo dok ne zamaknete iza ugla. S druge strane blistavih bijelih zgrada, iza visokih, petokanih bombonijera i šampita ostao je polumračni, vlažni i gnjili poznati balkanski jad.

Vidjet ćete jednaku stvar ponekad, ako se koji ciganski poduzetnik, sakupljač sekundarnih sirovina obogati, pa uz blatnjavi sokak, u susjedstvu naherenih prizemnica od kartona i lima sagradi raskošnu palaču sa sisatim karijatidama, kipovima lavova i labuda i ljubičastim dorskim stupovima. Makedonski nacionalisti potrošili su milijarde da bi središte Skoplja izgledalo kao nešto otmjenija verzija Šuto Orizari, najvećeg ciganskog naselja u Europi.

Nacionalisti su takvi skorojevići. Trude se jeftinim neukusom nekako nadomjestiti manjak obrazovanja i sakriti siromašno podrijetlo, ali prostaštvo i bijeda uvijek im negdje izdajnički izvire. Kao da im se usred kićenog, patetičnog govora otme psovka. I svi su oni jednaki, gdje god došli, u Hrvatsku, Bosnu, Srbiju ili Makedoniju. Više od dvadeset pet godina otkako nema Jugoslavije, države koju su svi nacionalisti mrzili, oni, kao u zrcalu, razmišljaju, govore i rade isto, slušaju istu muziku, imaju isti smisao za lijepo, hvataju ih u istim nedjelima, sve te pobožne katolike, pravoslavce i muslimane, s rukama u tuđim džepovima i kurcima u tuđim ženama. Premda su povukli granice, razdvojili se, oni s druge strane nisu različiti od njih, to je još uvijek jedan prostor, bešavno sastavljen, i teško je kojiput reći gdje počinje jedna, a završava druga uboga postjugoslavenska država.

Pa tako, dok je VMRO DPMNE u Skoplju udarnički zidao lažni makedonski barok, kojih četiri stotine kilometara sjevernije, na Drini, Emir Kusturica je neumorno gradio lažnu srpsku renesansu. I jednom veoma darovit filmski redatelj trudio se da njegov Kamengrad bude historijski točan, istinit kao Trogir ili Kotor, i ne možete se ne zadiviti njegovim podvigom. To je sve samo autentični knauf iz četrnaestog stoljeća i stiropor obitelji Medici.

U Hrvatskoj se, Bogu hvala, nije mnogo zidalo u stilovima minulih vremena jer uz more ima nekoliko zgodnih antičkih i renesansnih spomenika, a na sjeveru zemlje nešto baroka. Hrvati su do prije nekoliko godina ispadali smiješni samo kad su rimsku, mletačku i austrijsku tradiciju proglašavali svojom, ili kad je Franjo Tuđman izmišljao grbove i postrojavao baletne gardiste u kabanicama od crvene čohe, ali onda je falsificiranje povijesti naših nacionalista, naše odlučno naprijed u bolju prošlost, nekako postalo gore od svih drugih. Kad sam dvije tisuće petnaeste prvi put vidio Aleksandra Makedonskog visoko iznad glavnog trga u Skoplju, veselo sam se smijao kamenom glavonji na pastuhu impresivnih testisa, ali u srijedu popodne bio sam ipak mrvicu suzdržaniji.

Izgubio sam nekako volju rugati se kako Makedonci lažu o svojoj povijesti, otkako u hrvatskim knjigama izlaze bezobzirne laži da ustaše u Jasenovcu nisu ubijali Srbe, Židove i Cigane, a na Hrvatskoj televiziji i u Večernjem listu ta govna nazivaju trezvenim i odmjerenim, nepristranim prilozima povijesnoj znanosti. Otkako u Nacionalnoj sveučilišnoj knjižnici svečano predstavljaju naslove poput “Sluga domovine - život hrvatskoga viteza Vjekoslava Maksa Luburića, generala Drinjanina” i ugledna zagrebačka gospoda plješću jednom sadistu koji je na Baniji i Kordunu klao starce i dojenčad, koga, zapravo, briga je li makedonski revolucionar Goce Delčev jahao konja ili pješačio? Uza svu renesansu na Hvaru, varaždinski barok i osječku secesiju, uz Dioklecijanovu palaču, pulsku Arenu, izvrsno očuvanog brončanog Apoksiomena na dnu mora kod Lošinja i svih srednjovjekovnih starohrvatskih crkvica, polumračni, vlažni i gnjili balkanski jad u nas najgore smrdi.