ISTINOM U GLAVU: Ustaša u teletekstu

Piše: Dragan Bursać za Interview.ba

HRT je na svom teletekstu partizansko oslobađanje ustaškog koncentracionog logora Jastrebarsko prozvao partizanskim napadom na dječji dom za ratnu siročad.

Ova gnusoba doslovno izgleda ovako:

"Dana 25. augusta 2018. na teletekstu HRT-a objavljena je netačna informacija da je tog dana u Jastrebarskom održana prigodna komemoracija u povodu Europskog dana sjećanja na žrtve totalitarnih režima 20. stoljeća i 76. godišnjice partizanskog napada na Dječji dom za ratnu siročad u Jastrebarskom, budući da se radilo o 76. godišnjici partizanskog, a ne ustaškog napada na Dječji dom za ratnu siročad u Jastrebarskom. HRT se ispričava Hrvatskom žrtvoslovnom društvu".

Dječji pansion Jastrebarsko

Prije istine, 'ajmo rekonstruisati ovu bolesnu fašističku opsjenu i pokušati je privesti nekakvoj stvarnosti, koliko god to umobolno bilo.

Dakle, dobroćudne ustaše drže razdragani dom za ratnu siročad u kojem svako dijete nalazi utjehu i spas. Tu idilu u ljetnoj augustovskoj noći razbijaju zli partizani koji iz pansiona Jastrebarsko odvode djecu u hladnu, tamu noći. Pravdoljubivi HRT se ispričava putem teleteksta svom pučanstvu što je greškom napisao da je ovaj lijepi pansion napala kakva ustaška bojna, kad je to, svi dobro znamo napadač bio zli partizan-krvolok.

Ne, ne, ovo se udaljava od svake vrste razuma. I bolesni um je razum za ovo. Zapravo, čudi jedino još čuđenje pokojeg čovjeka koji nije kapitulirao u trijumfu revizionizma. A revizionizam je kompletan.

Jer jedini dječji koncentracioni logor, za koji se bez ikakve sumnje utvrdilo da je baš to, dječji koncentracioni logor, predstaviti kao nekakav dječji dom je sumanuto. U tom "dječjem domu" umrlo je ili ubijeno 1018 djece. U tom domu, po zapisima heroine rata Diane Budisavljević, djeca su doslovno umirala u svojim fekalijama izmučena dizenterijom. U tom domu, a Budisavljevićeva to zorno opisuje, oni jači dječaci i djevojčice su jeli kožu sa svojih vršnjaka kako bi preživjeli. Da, dobro ste pročitali. U tom «dobroćudnom» domu za djecu, ista ta djeca su od gladi pojela kartone na kojima je Diana Budisavljević ispisala njihova imena i prezimena, kao i imena roditelja. Pojeli su kartone, jer su kartoni bili delicija, poslije kože s mrtvih vršnjaka. U tom domu, ustaše su ostavljale djecu da im umiru pred očima, njih više od hiljadu, jer je «metak bio skup za Srpče i Židova». U tom domu, isprobavan je Ciklon B u «parnim kupeljama». U tom domu, tom lijepom dječjem domu djecu su šišana do glave, premlaćivana i bacana u staje koje su im bile postelja-do smrti.

Partizani od šest godina

A, eto HRT nas hoće uvjeriti kako je taj «divni» dom napadnut od strane partizana. I jeste! Napadnut je da bi se spasilo nešto dječjih života. Prema procjenama, «zli» partizani su spasili i odveli u šumu između 500 i 700 djece. U novi život. Prema ustašama današnjim, krvave partizanske ruke su ščepale djecu, odvele ih u šumu iz raja Jastrebarskog, a onda ih obukli, naoružali i spremili za borbu.

Djecu od 6 godina spremiti za borbu???

Ne haje ustaša na Teletextu za zdravu pamet. Ne haje za kap empatije, jer je nema. Na koncu, tih 3500 djece i jesu bila "genetski otpad", koja su trebala biti zatrvena. Nisu to nikakva djeca za ustaše naše svagdašnje, to su tek Srbi, Romi i Jevreji koji spas mogu naći samo u jamama logora.

U teškoj deluziji, Partizani, ti varvari su remetilački faktor, kao i ona Diana Budisavljević, koja iz pakla spasava djecu.

E, to je ono što je nedopustivo u ustaškom narativu. Nisu problem ubijena djeca, nisu problem čak ni partizani, niti Diana Budisavljević, problem je istina, koja je izašla te '42 u svijet, istina o jedinom dječjem koncentracionom logoru na planeti. Istina, koju eoni vremena ne mogu sprati. To je ta kvaka.

Zato i revizionizam naš nasušni, zato i ta potreba da se stvari, lica, obrisi i dešavanja ne zovu pravim imenom. Otuda "dječji dom", otuda "napad partizana", otuda "dobri uslovi", otuda "kreativnost u domu".

Nema niti jedne povijesti koja može i diskutovati o prepravku fakata. Ali, a to je opasnije, ovaj konstrukt revizionistički, u zadnje dvije decenije pogotovo, zaživio je u hrvatskoj državi i dostigao neslućene razmjere mejnstrima.

Druga i treća ustaška mladost

Pa tako uz časne ljude, koji dižu glas na dnevnoj bazi i koji su umorni od svog glasa i ksenofobije oko njih, Hrvatska živi neku svoju drugu i treću ustašku mladost.

Upamtite, ovo nije izolovan proces, ovo je balkasnki usud. No, nije, na žalost sud. Jer suda nema. Nema pravde za onih 68 hiljada  kozaračke djece deportovane u ustaški sistem logora smrti. Nema pravde za 3300 djece u dječjem logoru Jastrebarsko, nema pravde za ljude koji traže pravdu.

Ali zato nakaradne pravde i izvinjenja ustašama i neoustašama ima. Ima čak i priznanja države, preko svoje državne televizije (HRT-a), da su te ustaše bile zapravo u humanitarnoj misiji. Ima priznanja da su nekakvi zli partizani pokvarili idilu logora, pardon dječjeg doma.

I na koncu, kao rezultat imamo da je posve je normalno u današnjoj hrvatskoj vidjeti djecu crnokošuljaše, vidjeti pjevače i slavlja s ustaškim folklorom i čuti za tri oktave niži glas iz prikrajka kada se spomenu herojstva partizana.

Jedno ipak treba priznati ideolozima novoustaštva-pobijedili su i na krilima evropske desnice, neofašizma i revizionizma brišu, pa pišu svoju povijest.

Ali, do nas je. Uvijek je do nas. I to što ne znamo istoriju ovog Balkana, i to što ćutke aminujemo ustaško orgijanje, i to što se autogetoiziramo, i to što govorimo, proći će, uvijek je do nas.

Odnos ustaša prema majci i djetetu

O odnosu ustaša prema majkama i djeci možete pročitati ovdje. Ovo je svjedočenje Dare Banović, iz sela Veliko Palančište, Opština Prijedor, preživjele majke Kozare. Samo čitajte, ako čitati možete:

"Od jada sam pošla s njima oko desetak metara. Kada smo došli do nekih vrba, jedan od ustaša me zgrabio za vrat, iščupao nož i počeo da me kolje. Kad me je udario nožem treći put, pala sam, ali sam još uvijek bila pri svijesti. Dvadeset i devet rana su mi zadali. Bila sam sva zalivena krvlju, ali sam sve još vidjela, iako sam bila nepomična. Najteže je bilo gledati kada su krvnici klali moju djecu. Moju malu Radoslavu udarili su nožem u glavu, a zatim je bacili kraj mene i proboli nožem uza zemlju. Moga Boška tako su isto izboli nožem i bacili pored mene govoreći:

'Eto ti majke, kad se probudi, neka te podoji.'

Pošto je mali Boško još bio živ i jaukao, onaj isti ustaša što je mene klao, podigao je malog na koljena i sa nekoliko udaraca nožem odsjekao mu glavu."

Autor ovog teksta izvinjava se ako je povrijedio “tanana osjećanja» ustaša HRT-ovog teleteksta.

Bili bi vam mnogo zahvalni da podrzite nas sajt otvaranjem oglasa ispod i na vrhu